čestična teorija svjetlosti

čestična teorija svjetlosti (korpuskularna teorija), teorija zasnovana na pretpostavci da se svjetlost sastoji od roja sitnih elastičnih čestica (korpuskula) koje izlaze iz svjetlećih tijela i ravnocrtno se gibaju kroz homogena optička sredstva brzinom svjetlosti, na zrcalima se odbijaju, a pri prijelazu iz jednoga optičkoga sredstva u drugo mijenjaju smjer i brzinu gibanja. Čestice svjetlosti različitih boja različitih su volumena, npr. crvene čestice veće su od plavih. Postavio ju je Isaac Newton u djelu Nova teorija svjetla i boja (1672) i objasnio ravnocrtno gibanje svjetlosti te pojave refrakcije i refleksije. Čestična teorija svjetlosti nije mogla objasniti kasnije otkrivene pojave ogiba, interferencije i polarizacije svjetlosti. Christiaan Huygens je 1678. razradio, a 1690. objavio valnu teoriju svjetlosti koja je mogla objasniti te pojave. Obje su teorije ujedinjene objašnjenjem fotoelektričnoga efekta 1905. i prihvaćanjem dualizma svojstava svjetlosti. (→ foton)