nafta

nafta (kasnolat. naphtha < grč. νάφϑα < perz. naft), prirodna tvar akumulirana u Zemljinoj kori, tekućina svijetložute do tamnosmeđe boje i posebna mirisa. Po kemijskom je sastavu smjesa tekućih ugljikovodika, a u malim su udjelima zastupljene i neugljikovodične komponente. Kemijski sastav sirove nafte može prilično varirati jer ovisi o vrsti nafte, tj. o izvornom tipu i zrelosti organske tvari i njezinu očuvanju u ležišnim stijenama te o uvjetima u sedimentacijskom okolišu. Prosječni je elementarni sastav nafte (maseni udjel kemijskih elemenata): 84 do 87% ugljika, 11 do 14% vodika, 0,1 do 3% sumpora (najviše 7%), 0,1 do 0,6% dušika (najviše 3%), 0,1 do 1,5% kisika (najviše 2%), 0,01 do 0,03% teških metala (približno 40 metala). Sirova se nafta pretežno sastoji od velikog broja različitih ugljikovodika. To su: zasićeni ugljikovodici, i to alkani (parafini) od metana do asfaltena i cikloalkani (cikloparafini ili nafteni), u prvome redu derivati ciklopentana i cikloheksana, zatim aromatski ugljikovodici (benzen, alkilbenzeni, naftalen, alkilnaftaleni), smole i asfalteni. Alkani su prisutni u visokim koncentracijama, a manja je zastupljenost naftena, aromata i dr.

Izraz sirova nafta odnosi se na naftu dobivenu crpenjem iz naftnoga ležišta (bušotine), a prije bilo kakva čišćenja, separacije i preradbe. Pri atmosferskom tlaku sirova je nafta u tekućem agregatnom stanju i nakon izdvajanja vode, soli, sumpornih spojeva, kiselina, šljunka i ostalih nečistoća. S obzirom na udio sumpora sirova nafta može biti slatka (niski udio sumpora, manje od 0,5%) i kisela (razmjerno visok udio sumpora, veći od 1%). S obzirom na gustoću razlikuju se lagana sirova nafta (gustoća manja od 854,1 kg/m³, preradbom se pretežno dobivaju dizelsko gorivo, motorni benzin, kerozin i ukapljeni naftni plin), srednje teška sirova nafta (854,1 do 933,1 kg/m³) i teška sirova nafta (gustoća veća od 933,1 kg/m³, preradbom se dobivaju teške frakcije kao što su teško plinsko ulje i bitumen). Takva se podjela temelji na tradicijskom označavanju gustoće stupnjevima API (American Petroleum Institute), prema kojima je lagana nafta imala gustoću > 34°API, srednje teška 34 do 20°API i teška < 20°API. Budući da je gustoća nafte funkcija njezina sastava, ta klasifikacija razlikuje tri osnovne skupine: nafta parafinske baze (30 do > 40°API), nafta miješane baze (20 do 40°API) i nafta naftenske baze (33 do < 20°API). Prema sastavu, nafta može biti: parafinska, parafinsko-naftenska, naftenska, aromatsko-prijelazna, aromatsko-naftenska i aromatsko-asfaltna. Hrvatska nafta ubraja se u skupinu laganih i srednje teških nafta, uglavnom parafinske baze.

Proizvodi rafinerijske preradbe nafte, ponajprije atmosferske i vakuumske frakcijske destilacije, koji se mogu izravno uporabiti kao gorivo ili kao sirovine za dobivanje niza organskih spojeva, nazivaju se naftnim derivatima. Najvažnije su skupine derivata naftni plin, petroleter (ligroin), motorni benzin, dizelsko gorivo, kerozin i petrolej, loživo ulje (lako i teško ili mazut), bazno mazivo ulje, bitumen i naftni koks, parafin (vosak) te olefinski i aromatski ugljikovodici kao petrokemijske sirovine (petrokemijski proizvodi), posebice etilen, propilen, benzen, toluen i ksileni.

Postanak nafte

Smatra se da ugljikovodici u nafti potječu od organske tvari koja je vezana uz davno izumrle morske i kopnene organizme (fitoplanktoni, zooplanktoni, bakterije, više kopnene biljke). Njihove su lipidne, proteinske, ligninske i celulozne komponente bile osobito važne u akumuliranju organske tvari, koja se zajedno s mineralnim česticama taložila i stvarala sedimentne stijene. Međutim, istaložena smjesa organske tvari bila je nestabilna i neuravnotežena s okolišem, pa su započeli različiti biološko-kemijski procesi njezine pretvorbe, koji su se tijekom dugoga vremenskog razdoblja odvijali u nekoliko stadija. U početnom stadiju, uz razmjerno blage temperaturne uvjete, organska se tvar biokemijskim reakcijama pretvarala u kerogen, kompleksne makromolekule u kojima su kondenzirane cikličke jezgre bile međusobno povezane heteroatomima i alifatskim lancima (dijageneza). Daljnjim taloženjem sedimenata naslage obogaćene kerogenom dospjele su u veće dubine i bile izložene povećanim temperaturama i tlakovima. U tom stadiju pretvorbe započele su reakcije krekiranja kerogena i nastajanja tekućih naftnih ugljikovodika (katageneza i metageneza). Daljnjim su povećanjem temperature krekiranju bili izloženi i novonastali ugljikovodici, pa su se dugolančasti ugljikovodici transformirali u manje molekule, a nastali su i tzv. mokri plinovi, a zatim i suhi. Rijetka su otkrića nafte u matičnoj stijeni, tj. u stijeni njezina nastanka. Tektonskim poremećajima u Zemljinoj kori i zbog svoje manje gustoće u odnosu na vodu, nafta se tijekom vremena premještala od mjesta svojeg nastajanja u pliće zamke ili čak do površine. Zamka je izolirana pokrovnim naslagama koje sprječavaju migraciju nafte prema površini, čime se stvara ležište nafte koje ima dovoljno međusobno povezanih šupljina (tzv. porni prostor) što omogućuju premještanje nafte s velikih udaljenosti do bušotina pod normalnim gradijentima tlaka. Takva se ležišta nalaze u pješčenjacima, karbonatima i dolomitima, dakle – u sedimentnim stijenama. Dubina naftnih ležišta iznosi od nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara.

Pridobivanje i transport sirove nafte

Neznatne količine nafte i plina izlaze na Zemljinu površinu. Najveći dio naftnih zaliha nalazi se u ležištima pod velikim tlakovima koji su približno jednaki hidrostatskomu tlaku. U takvim je uvjetima u nafti otopljena veća količina naftnoga plina. To je prirodni plin koji se u ležištu nalazi neotopljen u kontaktu s naftom ili je u njoj otopljen. Što je količina plina u nafti veća, to je nafta laganija i pogodnija za dobivanje. Nafta se na površinu iznosi kroz izrađene bušotine (bušenje na veliku dubinu). Bušotine se postavljaju u trokutnoj ili četverokutnoj mreži. Razmak među bušotinama ovisi o viskoznosti nafte te o propusnosti, dubini i debljini ležišta i obično iznosi 300 do 400 m. Dva su načina iznošenja nafte na površinu: samoizlijevanjem (erumpiranjem) i mehaničkim podizanjem. Bušotine erumpiraju naftu u početnoj fazi iskorištavanja ležišta. Kada tlak ležišta postane nedostatan za iznošenje nafte na površinu, primjenjuje se podizanje s pomoću plina (plinski lift) ili dubinskih sisaljki. Kontinuirano podizanje s pomoću plina nastavak je erumpiranja, a naftni se stupac olakšava utisnutim prirodnim plinom, dok se za povremeno podizanje plin utiskuje u bušotine ispod stupca nakupljene nafte, a on tlakom i širenjem podiže naftu na površinu. Dubinskim sisaljkama nafta se crpi iz dubina do kojih je podignuta tlakom ležišta. Za lagane vrste nafte rabe se klipne i centrifugalne sisaljke, a za vrlo guste i viskozne vrste nafte vijčane.

Ležišta nafte mogu biti izolirana od ostalih naslaga i fluida, ali i okružena vodenim bazenima (akviferima) na dnu i nadsvođena plinskom kapom na vrhu. Razlikuje se nekoliko faza iskorištavanja naftnih ležišta. U primarnoj se fazi ležišta iskorištavaju djelovanjem prirodnih režima. To su: elastični režim (stlačivost nafte, stijene i vezane vode), režim otopljenoga plina (istiskivanje nafte plinom koji je u njoj bio otopljen), režim plinske kape (potiskivanje nafte plinom s vrha ležišta prema njegovu dnu), vodonaporni režim (dotok vode iz akvifera i istiskivanje nafte iz ležišta) te gravitacijski režim, koji je pod posebnim uvjetima najučinkovitiji, ali je njegova pojava u prirodi rijetka, a ekonomičnost uspostave i vođenja upitna. Primjenom primarnih metoda pridobivanja proizvede se u prosjeku oko 10% početnih rezervi nafte u ležištu. U sekundarnoj se fazi poboljšava učinkovitost režima iskorištavanja ležišta fizičkim djelovanjem, oponašanjem djelotvornijih prirodnih režima plinske kape i vodonapornoga režima, istiskivanjem nafte utisnutim plinom ili vodom s površine. Prosječni je iscrpak svih otkrivenih naftnih ležišta uz primjenu primarnih i sekundarnih metoda iskorištavanja oko 30 do 35%. Tercijarna faza omogućava da konačni iscrpak nafte dosegne 30 do 60% (moguće i više) od početnih rezervi nafte u ležištu. To se postiže termičkim pridobivanjem (utiskivanje pare ili općenito topline kako bi se snizila viskoznost teške nafte i povećala njezina sposobnost strujanja kroz ležište), utiskivanjem plina (rabe se plinovi poput prirodnoga plina, dušika, ili ugljikova dioksida, što oslobađa preostalu naftu smanjivanjem međupovršinske napetosti i viskoznosti) i utiskivanjem kemikalija (uporaba dugolančanih molekula kako bi se povećala učinkovitost zavodnjavanja, ili uporaba površinski aktivnih tvari sličnih deterdžentima kako bi se snizila površinska napetost koja često sprječava strujanje kapljica nafte kroz ležište).

Uz naftu se iz ležišta istodobno dobiva i plin, koji se na putu do površine izdvaja iz nafte na sve nižim tlakovima, te slojna voda kao njezin uobičajeni pratilac. Da bi se nakon izlaska iz bušotine dopremila u rafineriju otplinjena i s udjelom vode manjim od 1%, nafta prvo prolazi kroz separatore, u kojima se na vrhu grubo odvaja plin od kapljevine, a na dnu voda od nafte. Finije razdvajanje postiže se u uređajima za dehidrataciju, u kojima se nafta, osim od vode, pri minimalnom tlaku oslobađa od posljednjih količina plina. Nafta se nakon toga otprema u rafineriju na preradbu, i to najčešće naftovodom, ali i autocisternama, željezničkim cisternama, riječnim brodovima teglenicama te prekomorskim tankerima. U RH se nafta transportira uglavnom naftovodom, a dijelom i autocisternama i riječnim brodovima od Slavonskoga Broda do Siska. Prvi naftovod u Hrvatskoj od Strušca do Siska u duljini od 15,5 km pušten je u rad 1960., a idućih je desetljeća izgrađeno više manjih naftovoda različitih duljina i promjera. Glavnina transporta nafte u Hrvatskoj provodi se velikim magistralnim naftovodom od Omišlja na Krku prema unutrašnjosti izgrađenima 1974–79 (Jadranski naftovod d.d.).

Preradba

Budući da sadržava mnogo vrsta ugljikovodika, među kojima postoje velike razlike u sastavu, tlaku parâ i vrelištu, nafta se ne može izravno rabiti ni kao ekonomično gorivo ni kao kemijska sirovina. Uporabivi naftni proizvodi (naftni derivati) dobivaju se njezinom preradbom, izdvajanjem pojedinih skupina sastojaka, prije svega destilacijskih frakcija s vrelištem u užem temperaturnom području. Nafta se prerađuje u rafinerijama procesima odvajanja (separacija), pretvorbe (konverzija) i obradbe (čišćenje). Procesi odvajanja nazivaju se i primarnima, a procesi pretvorbe i obradbe sekundarnim procesima.

Primarni procesi ili procesi odvajanja, u kojima se ne mijenja ni veličina ni struktura ugljikovodičnih molekula, sastoje se od jediničnih operacija: atmosferske, vakuumske, ekstraktivne i azeotropne destilacije te destilacije vodenom parom, apsorpcije, adsorpcije, desorpcije, ekstrakcije, kristalizacije, itd. Najvažnije su atmosferska i vakuumska frakcijska destilacija. Atmosferskom frakcijskom destilacijom nafte odvajaju se ugljikovodične frakcije s vrelištem do najviše 400 °C, jer bi se daljnjim porastom temperature ugljikovodici toplinski razgradili. Tako se odvajaju naftni plin, laki i teški benzin te lako i teško plinsko ulje. Benzinska frakcija, tzv. primarni benzin, najvažnija je sirovina petrokemijske proizvodnje, posebice proizvodnje α-olefina (benzin). Iz lakoga benzina može se naknadno izdvojiti frakcija vrlo lakog benzina ili petrolejskog etera (petroleter, ligroin) s vrelištem 25 do 60 °C. Frakcije plinskog ulja najčešće se razdvajaju u istoj ili posebnoj destilacijskoj koloni na dodatne frakcije, kerozin i petrolej (mlazno gorivo) s vrelištem 180 do 270 °C, i na dizelsku frakciju s vrelištem 160 do 340 °C, koja je temeljna sirovina za dizelska goriva. Na dnu kolone zaostaje ostatak destilacije, koji sadržava još vrijednih sastojaka, pa se destilacija nastavlja pri sniženom tlaku (vakuumska destilacija). Najvažnija je frakcija vakuumske destilacije vakuumski destilat, koji služi za dobivanje baznih mazivih ulja (vrelište 300 do 360 °C pri tlaku 0,1 bar). Udjel pojedinih destilacijskih frakcija izravno ovisi o podrijetlu, odnosno o vrsti nafte, a rasponi njihovih vrelišta nisu stalne vrijednosti, već ovise o željenim svojstvima proizvoda i mogu se mijenjati u širem rasponu.

Sekundarnim procesima, u kojima se kemijski mijenja veličina i/ili struktura molekula ugljikovodika, povećava se iscrpak na kvalitetnijim proizvodima 30 do 35%, posebice benzina, dizelskog i mlaznoga goriva (→ mlazni motor), poboljšava se kvaliteta primarnih destilata, što uključuje povećanje oktanskoga broja benzina i cetanskoga broja dizelskoga goriva, veću toplinsku postojanost, sniženje temperature pri kojoj mlazno gorivo prestaje biti tekuće (stinište) i smanjenje udjela sumpornih i dušikovih spojeva, poboljšava se kvaliteta loživa ulja, koksa i bitumena, proizvode se maziva ulja (→ maziva) i masti, dobivaju se sirovine za petrokemijsku proizvodnju, posebice plinoviti alkani, olefini i aromatski ugljikovodici (→ petrokemijski proizvodi). Procesi pretvorbe sastoje se od cijepanja većih molekula u manje (parno i katalitičko krekiranje, hidrokrekiranje te koksiranje i lom viskoznosti kao posljedice toplinskoga krekiranja), pregradnje molekula (reformiranje, izomerizacija) i povećanje molekularne mase (alkiliranje, oligomerizacija, polimerizacija). Procesi obradbe uključuju obradbu vodikom (hidrodesulfurizacija, hidrorafinacija), oksidaciju rafinacijskih ostataka (dobivanje bitumena) i kemijske metode (sulfonacija aromata, dobivanje pikrata od poliaromata i pikrinske kiseline i dr.).

Prve pojave i ležišta nafte te razvoj naftne industrije

Prvi podatci o postojanju nafte zapisani su klinovim pismom prije približno 4000 godina. Njezina je uloga u razvoju čovječanstva započela približno 13 stoljeća pr. Kr. na području između Kaspijskoga jezera, Kavkaza, Eufrata, Perzijskoga zaljeva i Iranske visoravni, u početku vjerojatno preko kulta vatre, zatim kao goriva i ljekovitoga sredstva. I u Kini je nafta otkrivena rano; poznato je da se vadila 347. pr. Kr. u pokrajini Sichuan kroz bušotine izrađene od bambusovih cijevi te se primjenjivala za grijanje i osvjetljavanje. Egipćani su za balzamiranje rabili bitumen iz Mrtvoga mora, a za Rimskoga Carstva bitumen se smatrao ljekovitim. Iz doba nakon propasti Rimskoga Carstva u Europi nema podataka o nafti i njezinoj primjeni, a ponovno se spominje između XIV. i XVI. st. Velika nalazišta nafte otkrivena su oko Bakua od XVI. st., a pojedina i u Francuskoj 1598. te Italiji 1776. U kolovozu 1859. u Pennsylvaniji je tzv. bušotina pukovnika Drakea doprla do nafte na dubini od 21,2 m, što se uzima početkom energetske revolucije i početkom iskorištavanja nafte iz njezinih ležišta.

U početku industrijskoga dobivanja nafta se destilirala primitivnim uređajima; rabio se samo petrolej za rasvjetu, a sve se ostalo odbacivalo. Svjetska je proizvodnja nafte 1860. iznosila 81 600 m³. Tek pronalaskom motora s unutarnjim izgaranjem potkraj XIX. st. započela je nagla potrošnja benzina i plinskog ulja, a općim razvojem mehanizacije i industrijalizacije i potrošnja svih ostalih naftnih derivata. Hrvatski iseljenik Anton Lučić je 1901. otkrio naftno polje kraj Spindletopa, tada najproduktivnije u svijetu, što je učinilo SAD vodećim svjetskim proizvođačem nafte. Početkom XX. st. revolucionirao je naftno rudarstvo uvođenjem rotacijskoga bušenja, glinene isplake (bušaćega radnog fluida) i drugih inovacija, te ga mnogi smatraju osnivačem naftnog inženjerstva. Do 1900. u svijetu je proizvedeno 117 × 106 m³, a samo 1940. 340 × 106 m³ nafte. Od tada se svjetska proizvodnja nafte naglo povećavala: u 1960. prekoračila je 1,2 × 109 m³, u 1975. dosegnula 3,1 × 109 m³, a u 2002. oko 4,14 × 109 m³. Također, zbog gospodarske važnosti nafte, njezina je proizvodnja od sredine XX. st. iznimno značajna u međunarodnim odnosima (→ opec). Sve veća potražnja za naftom ubrzala je istraživanja i otkrića novih zaliha. Raspoložive zalihe nafte u svijetu bile su 1940. godine 4,9 × 109 m³, 1960. 49,2 × 109 m³, 1975. 105,0 × 109 m³, a 2002. 166,6 × 109 m³.

U međunarodnoj se trgovini za obujam nafte i derivata rabi uglavnom angloamerička mjerna jedinica barel, približne vrijednosti 0,159 m³. Godine 2021. proizvedeno je ukupno 89,877 milijuna barela na dan (Mb/d) nafte. Najveći proizvođač nafte u svijetu bio je SAD s proizvodnjom od 16,585 Mb/d, što je činilo 18,5% svjetske proizvodnje. Slijedili su Saudijska Arabija (10,954 Mb/d; 12,2 %), Rusija (10,944 Mb/d; 12,2%), Kanada (5,429 Mb/d; 6%), Irak (4,102 Mb/d; 4,6%), Kina (3,944 Mb/d; 4,4%), Ujedinjeni Arapski Emirati (3,668 Mb/d; 4,1%), Iran (3,620 Mb/d; 4%), Brazil (2,987 Mb/d; 3,3%), Kuvajt (2,741 Mb/d; 3%), i dr. Potrošnja nafte 2021. iznosila je ukupno 94 088 Mb/d, najveća u SAD-u s utrošenih 18,684 Mb/d, što je činilo 19,9% svjetske potrošnje. Slijedili su Kina (15,442 Mb/d; 16,4%), Indija (4,878 Mb/d; 5,2%), Saudijska Arabija (3,595 Mb/d; 4%), Rusija (3,407 Mb/d; 3,6%), Japan (3,341 Mb/d; 3,6%), Južna Koreja (2,813 Mb/d; 3%), Brazil (2,252 Mb/d; 2,4%), Kanada (2,229 Mb/d; 2,4%), Njemačka (2,045 Mb/d; 2,2%), i dr. Potrošnja nafte u Hrvatskoj u 2021. iznosila je 0,065 Mb/d. Rafinerijski kapaciteti preradbe nafte u svijetu u 2021. iznosili su 101,912 Mb/d, od toga najviše u SAD-u (17,941 Mb/d; 17,6%), Kini (16,990 Mb/d; 16,7%), Rusiji (6,861 Mb/d; 6,7%), Indiji (5,018 Mb/d; 4,9%), a od europskih zemalja u Njemačkoj (2,121 Mb/d; 2,1%). Na kraju 2020. ukupne dokazane zalihe nafte u svijetu iznosile su 1732,4 milijarde barela. Najveća nalazišta dokazanih zaliha nafte od 303,8 milijarda barela, što čini ukupno 17,5% svjetskih zaliha, nalazila su se u Venezueli. Slijedila su ona u Saudijskoj Arabiji (297,5 milijarda barela; 17,2%), Kanadi (168,1 milijardu barela; 9,7%), Iranu (157,8 milijarda barela; 9,1%), Iraku (145 milijarda barela; 8,4%), Rusiji (107,8 milijarda barela; 6,2%), Kuvajtu (101,5 milijarda barela; 5,9%), Ujedinjenim Arapskim Emiratima (97,8 milijarda barela; 5,6%), SAD-u (68,8 milijarda barela; 4%), Libiji (48,4 milijarde barela; 2,8%), Nigeriji (36,9 milijarda barela; 2,1%), i dr.

Nafta u Hrvatskoj

Nafta u Hrvatskoj poznata je od davnine. U XII. st. spominje se katran koji se prodavao u Dubrovniku. Iz XIV. st. postoji zapis s preporukama za pripravu lijekova iz nafte. U XV. st. u dubrovačkoj se ljekarni, uz ostale lijekove, prodavao i olio petrolio. Poznato je da se nafta u XVI. st. »kopala blizu Hvara, nedaleko od Neretve … i u Panoniji«. Organizirano istraživanje i vađenje nafte započelo je u XIX. st., a bilo je regulirano Austrijskim općim rudarskim zakonom iz 1854. Otkrivena su ležišta u Selnici, Peklenici, Ribnjaku, Velikom Pogancu, Mikleuški, Baćin Dolu i Starom Petrovu Selu. Pisani trag o vađenju nafte u Peklenici u Međimurju iz bunara dubokoga nekoliko metara postoji iz 1836., a crpenje rudarskim načinom započelo je 1855. u Mikleuški. U razdoblju 1855–95. otvoreno je oko 30 okana na prirodnim izdancima diljem Hrvatske. Uz Peklenicu i Selnicu u Međimurju, nalazišta nafte iskorištavala su se u Ludbregu, Velikom Pogancu, Lepavini i Ribnjaku u okolici Kalnika, Ivanić-Gradu, Kloštru i Mikleuški u Moslavini, Paklenici, Baćin Dolu i Starom Petrovom Selu u zapadnoj Slavoniji, Eminovcima kraj Slavonske Požege. Na jadranskoj obali i otocima poznata su nalazišta na Paklenim otocima kraj Hvara, na Braču, Čiovu, uz rijeku Cetinu, u Poljicama i Bukovici, Ravnim kotarima, i dr.

Uz dobivanje nafte razvijala se i preradba, pa su u Baćin Dolu i Mikleuški izgrađeni pogoni za dobivanje kolomasti. Prva rafinerija nafte u Hrvatskoj, ujedno jedna od prvih u Europi, izgrađena je već 1883. u Rijeci, u blizini luke, što je bila pogodnost za prijevoz sirovine morem, a njezinih prerađevina morem i željeznicom. Rafinerija u Rijeci tada je podmirivala trećinu potreba Austro-Ugarske za naftnim proizvodima, u prvome redu za petrolejom, parafinom, organskim otapalima i katranom; 1885. prerađeno je 30 000 t sirove nafte, pretežno u rafinirani petrolej, a već 1887. proradilo je i postrojenje za proizvodnju mazivih ulja. Tijekom 1950-ih rafinerija nafte u Rijeci bila je jedini proizvođač naftnih derivata u Jugoslaviji, a početkom 1960-ih proizvodni asortiman činilo je 150 proizvoda, poduzeće je zapošljavalo 1100 radnika te proizvodilo 600 000 t naftnih derivata na godinu. Vrhunac proizvodnje u riječkoj rafineriji nafte od prerađenih 5,58 milijuna tona nafte dosegnut je 1979. Godine 1927. izgrađena je i rafinerija nafte u Sisku, u koju su znatna ulaganja započela 1952., a veći zamah dobila je potkraj 1950-ih otkrićem većih nalazišta nafte u moslavačko-posavskom bazenu. Od 1964. mogla je preraditi milijun tona nafte na godinu te je zapošljavala oko 1660 radnika. Do 1980. preradbeni kapacitet iznosio je 6,7 milijuna tona nafte što je sisačku rafineriju nafte činilo najvećim kontinentalnim pogonom za preradbu nafte u SFRJ. Riječka i sisačka rafinerija nafte te poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i plina Naftaplin (osnovano 1952) udružili su se 1964. u Kombinat za naftu i plin koji je nastavio djelovati pod nazivom INA – Industrija nafte d.d.

Područja bogata naftom u RH pripadaju jugozapadnome dijelu Panonskog bazena. Podijeljena su u Savsku, Dravsku, Slavonsko-srijemsku i Moslavačku depresiju, a uključuju eksploatacijska polja Beničanci (1972), Stružec (1957), Žutica (1966), Ivanić (1962), Šandrovec (1967) i dr. Do 1918. u Hrvatskoj je bilo proizvedeno samo 8800 m³ nafte. Nakon toga primjenjuju se nove metode istraživanja, što je rezultiralo otkrićima zaliha nafte i plina na sve većim dubinama. U razdoblju 1919–40. proizvedeno je 8300 m³, a 1941–45. 95 100 m³ nafte, uglavnom na novootkrivenom polju Gojlo. Od 1952. je u Hrvatskoj opremljeno i pušteno u rad 45 naftnih polja, izrađeno oko 1200 proizvodnih naftnih bušotina, te proizvedeno ukupno više od 106 milijuna tona nafte. Najveća godišnja proizvodnja nafte u Hrvatskoj zabilježena je 1981. i 1986., a iznosila je više od tri milijuna tona. Osim na domaćim poljima, INA – Industrija nafte d.d. ostvarila je koncesije za istraživanje i proizvodnju nafte u Angoli (1980), Egiptu (1989), te u Siriji (1998) gdje je 2012. nakon izbijanja rata obustavila poslovne aktivnosti.

Glavne destilacijske frakcije nafte