tiskovna forma, u postupku tiskarske reprodukcije, nosač grafičkoga zapisa (npr. tekst, ilustracije) što se tiskarskom bojom prenosi na tiskovnu podlogu (npr. papir). Sastoji se od tiskovnih elemenata i slobodnih površina – u većini tiskarskih tehnika tiskovni elementi prihvaćaju (ili propuštaju) tiskarsku boju, a slobodne ju površine ne prihvaćaju, pa se boja s tiskovnih elemenata izravno ili posredno prenosi na tiskovnu podlogu. U digitalnim tehnikama tiska tiskovnom se formom smatra digitalni zapis onoga što se otiskuje, pohranjen u računalnoj memoriji. Najčešća je podjela tiskovnih forma za klas. tehnike tiska prema odnosu tiskovnih elemenata i slobodnih površina. Prema tomu se kriteriju razlikuju tiskovne forme za visoki, plošni, duboki i propusni tisak. (→ tiskarske tehnike)
Tiskovne forme za visoki tisak imaju tiskovne elemente uzdignute u odnosu na slobodne površine. U klasičnom je knjigotisku, tiskovna forma sastavljena od reljefnih pojedinih slova odlivenih u olovu i složenih u tekst (→ tiskarski slog), te jednotonskih i rasterskih → klišeja za tisak ilustracija, koji se izrađuju ručno (dubljenjem), strojno (graviranjem klišografima; → gravira) ili kemijski (→ jetkanje) od metala (olovo, cink, magnezij, bakar ili čelik) ili slitina (magnezija, aluminija i cinka). Takve su se tiskovne forme od 1970-ih počele zamjenjivati formama od čvrstih polimernih materijala, no knjigotisak se u današnje doba općenito vrlo malo rabi. Tiskovne forme za fleksografski tisak izrađuju se od elastičnih polimernih materijala.
Tiskovne forme za plošni tisak (→ ofsetni tisak) imaju tiskovne elemente i slobodne površine gotovo u istoj razini (reljefnost je 2 do 3 μm), ali se razlikuju afinitetom prema tiskarskomu bojilu. Tiskovne forme za mokri ofsetni tisak prije svakoga otiska moraju biti navlažene kako bi se postigla potrebna svojstva; voda ili dr. tekućina za vlaženje prihvaća se na hidrofilne slobodne površine, koje time postaju oleofobne pa se tiskarska boja na njih ne prihvaća, nego se prihvaća samo na oleofilne tiskovne elemente. Prve su takve tiskovne forme bile kamene (→ litografija), a danas se najčešće izrađuju od aluminijskoga lima, koji se priprema mehaničkim, kemijskim i elektrokem. postupcima te se oslojava prikladnim kopirnim slojem (najčešće diazo-sloj). Nakon osvjetljivanja predloška izrađenoga na transparentnom filmu koji je položen na takvu ploču (kontaktno kopiranje) i kemijske obradbe ploče (razvijanje), tiskovni elementi ostaju pokriveni kopirnim slojem te su hidrofobni, a slobodne površine bez kopirnoga sloja zadržavaju hidrofilna svojstva. Za mokri ofsetni tisak također se rabe i ploče kojima tiskovne elemente i slobodne površine čine dva metala različitih svojstava (npr. bakar i krom). Ti se metali jedan za drugim elektrokemijski nanose u tankome sloju (1–2 μm) na aluminijsku ili čeličnu ploču. Slika se na tiskovnu formu prenosi kontaktnim kopiranjem predloška, a kasnijim se razvijanjem uklanjaju dijelovi gornjega, hidrofilnoga sloja kroma, te se dolazi do donjega bakrenoga sloja koji je hidrofoban; na tim će mjestima tiskovna forma odbijati vodu, a prihvaćati boju, pa ta mjesta čine tiskovne elemente. Tiskovna forma za bezvodni ofsetni tisak sadrži tiskovne elemente koji imaju afinitet prema tiskarskomu bojilu, a slobodne ga površine nemaju i bez upotrebe tekućine za vlaženje. U osnovi su takve tiskovne forme višeslojne, pri čem je gornji sloj silikonski, oleofoban, a donji oleofilan.
Tiskovne forme za duboki tisak imaju udubljene tiskovne elemente u odnosu na slobodne površine, a najčešće se izrađuju od bakra (→ bakrotisak), rjeđe od čelika (→ čelični reljefni tisak), mjedi, čvrstih polimernih ili drugih materijala. Tiskovna forma za bakrotisak najčešće je bakreni valjak na koji je elektrolitički nanesen tanak bakreni sloj. U njem se jetkanjem, el. graviranjem, laserskim graviranjem i dr. dube tiskovni elementi, koji, s obzirom na način reprodukcije višetonskih ilustracija, mogu biti različito izvedeni. Konvencionalna tiskovna forma za bakrotisak ima tiskovne elemente jednaka oblika i površine, ali različite dubine, što omogućuje različit nanos bojila na tiskovnu podlogu, tj. pravu višetonsku reprodukciju. Druga vrsta tiskovnih forma za bakrotisak rabi tiskovne elemente jednakih dubina, ali različitih površina, čime se na tiskovnoj podlozi dobiva jednoličan nanos bojila, tj. višetonske se ilustracije reproduciraju rasterski. Tiskovne forme za bakrotisak mogu biti i kombinirane, pa su im tiskovni elementi različitih dubina i površina.
Tiskovna forma za propusni tisak (→ sitotisak) sastavljena je od tiskovnih elemenata propusnih za tiskarsko bojilo i za njega nepropusnih slobodnih površina. Osnova je takve tiskovne forme mrežica (sito) od prirodne svile, sintetičkoga polimernoga materijala ili metalnoga pletiva napeta na drveni ili metalni okvir. Tako pripremljeno sito može biti oslojeno koloidnim kopirnim slojem te se predložak izravno kopira na formu ili se sloj na koji se kopira nalazi na drugoj podlozi, te se nakon kopiranja utiskuje na sito.
