spužve (dalmatski < latinski spongia < grčki σπογγία) (Porifera), koljeno asimetričnih sjedilačkih životinja vodenih staništa, uglavnom morskih, s velikom sposobnosti regeneracije. Opisano je oko 8500 vrsta, a pretpostavlja se da neopisanih ima i do 17 000. Budući da nemaju probavni, živčani i mišićni sustav te specijalizirane spolne žlijezde, građa im ostavlja pogrešan dojam jednostavnosti (»skrivena biologija« spužava i rebrašâ). Zbog toga, kao i zbog sjedilačkoga načina života (neke su spužve slabo pokretne), dugo su bile svrstavane u biljke ili »zoofite« (organizme na granici između biljnog i životinjskoga svijeta), a pridružene su životinjama tek u XIX. st. (životinjsku im je narav prvi opisao britanski prirodoslovac John Ellis 1765). Alternativni naziv koljena Spongia u novijoj se literaturi ispušta.
Razlikuju se četiri živuće skupine (razreda): vapnenjače (Calcarea), staklače (Hexactinellida), koje su sincicijske građe i pretežno dubokomorske, kremenorožnjače (Demospongiae), koje broje oko 80% vrsta, i Homoscleromorpha, koje su se prije ubrajale u kremenorožnjače. Sve slatkovodne spužve, s približno 220 vrsta raspoređenih u šest porodica, pripadaju redu Spongillida iz razreda kremenorožnjača.
Obilježja što spužve evolucijski definiraju kao skupinu jesu vodonosni sustav kanala i komora kojima struji slana ili slatka voda te specifične vrste stanica (hoanociti). Danas se zna da spužve nisu nakupina nezavisnih stanica, već imaju pravo epitelno tkivo s međustaničnim spojevima (pinakoderm). Tijelo im prekriva vanjski epitel egzopinakoderm, dok unutarnji sustav kanala i komora oblažu endopinakoderm i hoanoderm. Pinakoderm čine pločaste stanice pinakociti (egzopinakociti i endopinakociti), a hoanoderm hoanociti, koje imaju bič usmjeren prema šupljini obloženoj hoanodermom. Kretanje bičeva stvara struju vode kojom spužve pribavljaju hranjive tvari (zaustavljaju se na okovratniku hoanocita, koji ih preuzimaju fagocitozom i pinocitozom te obavljaju unutarstaničnu probavu; filtracijski način prehrane), izmjenjuju plinove, izlučuju ekskrecijske produkte (amonijak) i izvode spolne stanice.
Voda u tijelo spužve ulazi kroz otvore koji se nazivaju pore ili ostije (ako ih čini jedna stanica, porocit; otuda ime koljena Porifera) ili dermalne pore (ako ih izgrađuje više stanica), a izlazi kroz jedan ili više oskuluma (većih otvora). Između pinakoderma i hoanoderma smješten je središnji sloj tijela, mezohil, u kojem se nalaze različiti tipovi ameboidnih stanica i potporni elementi. Arheociti su stanice iz kojih se mogu razviti svi ostali stanični tipovi (totipotentne stanice). Sklerociti stvaraju anorganske potporne elemente koji se nazivaju spikulama. One su mnogobrojnih oblika; u vapnenjača su kristali kalcijeva karbonata, a u staklača su od silicijeva dioksida i šesterozrakaste. Skelet kremenorožnjača (neke ga vrste nemaju) čine silicijeve spikule i/ili skelet u obliku organskoga spongina (kolagenska mreža). U spužava skupine Homoscleromorpha skelet izostaje ili je građen od silicijevih spikula.
Među opisanim tipovima građe spužava najpoznatiji su askon, sikon i leukon. Prva dva dolaze samo u vapnenjača, a spužve tih tipova rijetko su više od nekoliko centimetara. U askonskih spužava između vanjskoga pinakoderma i unutarnjega hoanoderma nalazi se tanki mezohil, a nenabrani hoanoderm oblaže središnju šupljinu – spongocel ili atrij (zapravo dio vodenoga medija u kojem spužva živi). U sikonskih je spužava hoanoderm nabran pa hoanociti ne oblažu spongocel, nego radijalne kanale, dok se leukonske spužve, s predstavnicima u svim razredima, odlikuju složenim sustavom unutarnjih kanala i mnogobrojnim hoanocitnim komorama.
Tijekom evolucije, u porodice Cladorhizidae iz razreda kremenorožnjača izgubili su se hoanociti, a uspostavljen je karnivorni (mesožderni) način prehrane. Većina predstavnika živi u velikim dubinama oceana, u uvjetima slabe primarne produkcije. Na strukturama nalik lovkama nalaze se posebne spikule kojima hvataju plijen (najčešće račiće), koji potom probavljaju migrirajuće stanice. Vrsta Asbestopluma hypogea živi u plitkim morskim špiljama Sredozemlja, a u Jadranu u Parku prirode Telašćica.
Razmnožavanje spužava je nespolno (fragmentacijom, pupanjem, gemulama, redukcijskim tijelima) i spolno (većina je vrsta dvospolna). Spermiji se diferenciraju iz hoanocita, a jajne stanice iz hoanocita ili arheocita. Razvoj je izravan ili neizravan – s ličinkom (kalciblastula i amfiblastula u vapnenjača, trihimela u staklača, parenhimela ili parenhimula te disferula u kremenorožnjača, cinktoblastula u Homoscleromorpha). Slatkovodne spužve mogu prezimiti u obliku gemula, sferičnih tvorbi u kojima su arheociti, opskrbljeni hranjivim tvarima, obloženi potpornim ovojem od spongina ojačanoga spikulama. Tijelo »roditeljske« spužve obično se raspadne, a nastupanjem povoljnih uvjeta u okolišu iz arheocita se diferenciraju svi drugi tipovi stanica nove spužve. Gemulama su slična redukcijska tijela nekih morskih vrsta.
Iako nemaju živčani sustav, u spužava su nađeni geni za mnoge porodice sekretornih molekula specifičnih za nj. Reagiraju na podražaje; nepokretne trepetljike u oskulumu nekih vrsta registriraju protok vode, a mnoge ličinke imaju fotoosjetni pigmentni prsten.
Mnoge spužve ostvaruju simbiontske odnose s bakterijama (uključujući cijanobakterije) i algama. Ostvarujući simbioze s fotosintetskim organizmima, važna su mjesta proizvodnje organske tvari i kisika u oceanima. Imaju važnu ulogu u životnim zajednicama koraljnih grebena (otopljenu organsku tvar pretvaraju u hranu dostupnu detritivorima, organizmima koji se hrane detritusom), a mnoge omogućuju zaklon drugim životinjama (račići, ribe). Neke vrste prekrivaju druge životinje, često rakove (narančasta plutača). Skelet staklače Venerine košarice (rod Euplectella) »zarobljava« par račića (Spongicola), koji se unutar njezina tijela razmnožava, a ličinke su dovoljno malene da napuste tijelo spužve (kao simbol vjernosti tradicionalan vjenčani dar u Japanu). Predatorima su spužve, osim zbog spikula teško probavljiva tijela, često nepristupačne i zbog farmaceutski važnih toksina i drugih kemijskih spojeva koje izlučuju.
Među najprepoznatljivijim su vrstama u Jadranskome moru kremenorožnjače: obična spužva (Spongia officinalis), promjenljiva sumporača (Aplysina aerophoba) i morska naranča (Tethya aurantium), a česte su i one rodova Axinella, Cliona (kamotočna svojta), Geodia i dr. Od slatkovodnih spužava poznatije su Spongilla lacustris i Ephydatia fluviatilis. U Hrvatskoj živi i jedina poznata slatkovodna špiljska spužva na svijetu, ogulinska špiljska spužvica (Eunapius subterraneus).
Obična spužva i druge komercijalno iskoristive vrste kremenorožnjače su iz skupine Keratosa, sa sponginom i bez spikula. Nekoć važne radi pranja tijela i u medicini (jod), danas su traženi suveniri. U nas je tradicija spužarstva osobito vezana uz otok Krapanj, dok se istraživanjima umjetnog uzgoja spužava, s inozemnim odjekom, istaknuo Grgur Bučić na otoku Hvaru (1867–72). Ondje je 1871. pomagao Ernstu Haeckelu, koji je u pratnji braće Oscara i Richarda Hertwiga na Hvaru proširio svoja istraživanja vapnenjača. O njima je Haeckel 1872. objavio opsežnu monografiju u kojoj je, prepoznavši u zametnom razvoju spužava stadij gastrule, zasnovao utjecajnu teoriju gastreje o podrijetlu životinja. Oko pitanja predstavljaju li procesi tijekom zametnoga razvoja spužava gastrulaciju te jesu li egzopinakoderm odnosno hoanoderm homologni zametnim listićima drugih životinja (ektodermu odnosno endodermu), danas ne postoji jedinstveno mišljenje. Spužve, koje su monofiletička (holofiletička) skupina organizama, najvjerojatnije su sestrinska skupina ostalim životinjama; neke studije na to mjesto smještaju rebraše, uz spužve jedinu skupinu životinja u koje nisu nađeni Hox geni (u bilateralno simetričnih životinja kodiraju za transkripcijske faktore koji reguliraju razvoj i raspored organa duž antero-posteriorne osi tijela).
Najstariji fosili koji se pouzdano mogu pridružiti spužvama potječu iz kambrija. Zbog velike strukturne i funkcionalne sličnosti hoanocita spužava i organizama hoanoflagelata (okovratnih bičaša), koji su sestrinska skupina životinja, mnogi evolucijski scenariji izvode prve životinje (spužvama nalik) iz drevnih hoanoflagelata. Spužve su uspješna skupina vrlo različitih tjelesnih oblika i načina života koja je za evoluciju imala na raspolaganju barem 600 milijuna godina, pa ih je pogrešno smatrati »nižim« bićima u odnosu na druge životinje.
