transkripcija (lat. transcriptio: prepisivanje; prenošenje).
1. U lingvistici, postupak zamjene znakova jednoga pismovnog sustava znakovima drugoga pismovnog sustava. Pri tom se nužno mora voditi računa o izgovoru znakova koje treba transkribirati. Stoga, sustav transkripcije ne pruža obavijesti o tome kako je što bilo napisano u izvorniku, ali pruža obavijesti o tome kako se što izgovaralo u jeziku izvorniku. Transkripciju treba razlikovati od transliteracije, u kojoj se znakovi jednoga pismovnog sustava zamjenjuju znakovima drugoga pismovnog sustava po načelu znak za znak. Pokuša li se transkribirati npr. staro(crkveno)slav. tekst pisan glagoljicom ili ćirilicom, iz jednoga se pismovnog sustava (glagoljice, ćirilice) tekst prenosi u drugi pismovni sustav (latinicu), i to tako da se pokušava bilježiti pretpostavljeni izgovor. Tako će se npr. staroslavenska riječ 
koja znači »prije« transkribirati kao prježde jer to odgovara pretpostavljenom izgovoru. Ista bi se riječ transliterirala kao prêžde jer bi se ćirilski prenio kao ê, što je latinična oznaka za jat. Transkripcija starih tekstova primjenjuje se onda kada se za širu publiku pripremaju stari tekstovi, za razliku od transliteracije koja se primjenjuje pri pripremi kritičkih izdanja namijenjenih stručnjacima. Jednom transkribirani tekst ne može se više mehanički vratiti u izvorni tekst jer se više različitih slova može izgovarati na isti način pa se tu ne radi nužno o obostrano jednoznačnom preslikavanju. I po tom se transkripcija razlikuje od transliteracije koja čuva sve razlike među slovima pa se iz transliteriranoga teksta u pravilu ponovno može dobiti izvorni tekst.
Osim za priređivanje starih tekstova transkripcija se upotrebljava i za prikaz govora zapisan s pomoću uobičajenih simbola. Fonetska se transkripcija prema konvenciji uvijek stavlja u uglate zagrade. Tako se npr. u englesko-hrvatskome rječniku uz engl. riječ park u uglatim zagradama nalazi [pα:k, amer. engl. pα:rk]. To znači da se ta riječ u britanskom engleskom izgovara s dugim stražnjim α (oznaka α:) i bez r, a u američkom engleskom s dugim stražnjim α i s r. Postoje različiti sustavi transkripcije (fonetska transkripcija, doslovna transkripcija, fonološka transkripcija, morfofonematska transkripcija, rječnofonematska transkripcija i dr.). Fonetičari su stvorili sustav simbola za transkripciju glasova i glasovnih sljedova (→ glas) koji se naziva Međunarodna fonetska transkripcija ili Međunarodna fonetska abeceda. Taj je sustav prihvatilo Međunarodno fonetsko udruženje (→ international phonetic association) i on je prvi put objavljen 1908., a od tada se neprestano nadopunjuje. Djelomično se sastoji od običnih latiničnih slova, ali su mu dodani i neki specijalni znakovi kako bi se što preciznije mogao opisati izgovor svih jezika. U načelu u fonetskoj transkripciji svakomu izgovorenom glasu odgovara posebno slovo ili znak, a svako slovo ili znak označuje samo jedan mogući izgovor. Međunarodna fonetska abeceda postoji u dvjema bitno različitim inačicama koje se razlikuju po preciznosti obrađenih detalja. Te se inačice nazivaju široka i uska transkripcija. Široka transkripcija bitno je manje precizna od uske i u njoj se bilježe samo glavna svojstva izgovora. U toj se transkripciji ugl. bilježe razlike među fonemima. Najčešće se upotrebljava u praksi za učenje stranih jezika i nalazi se u rječnicima namijenjenima laicima. Uska transkripcija mnogo je preciznija i njome se nastoji zabilježiti što više nijansa izgovora. Takva je transkripcija namijenjena stručnjacima. Količina fonetskih obavijesti koje se mogu uključiti gotovo je neograničena.
Transkripcija i transliteracija često su i dio pravopisnih priručnika u kojima se govori o tome kako se strana imena prenose u neki jezik. Također je o transkripciji riječ i pri preuzimanju riječi iz drugih jezika koji imaju isto pismo ako se te riječi preuzimaju kao posuđenice, npr. džez prema jazz, džudo prema judo.
2. U biologiji, proces u kojem se genska informacija, zapisana u genima kao slijed deoksiribonukleotida molekule DNK, vjerno prepisuje u slijed ribonukleotida molekula RNK; tim procesom nastaju sve vrste molekula RNK (→ nukleinske kiseline). Kataliziraju ga enzimi RNK-polimeraze (→ polimeraze). Oni djelomično razmotavaju dvolančanu DNK i prepisuju jedan lanac (lanac-kalup); krećući se duž DNK produljuju rastući lanac RNK. Nastali transkript u prokariota može biti jedinstvena kopija cijelog operona. U eukariota se obično transkribiraju pojedinačni geni. Izravni produkt, tzv. primarni transkript, obično se dalje dorađuje, npr. uklanjaju se ili dodaju strukturni elementi na krajevima molekula RNK. U eukariota, u regulaciji transkripcije sudjeluju proteinski transkripcijski faktori, koji su potrebni RNK-polimerazi kako bi započela transkripciju. Transkripcija je ireverzibilan proces, osim u retrovirusa (→ virusi), koji sadrže enzim reverznu transkriptazu, što može na RNK-kalupu proizvesti komplementarnu DNK (obrnuta ili reverzna transkripcija).
