strukturalizam (franc. structuralisme, prema structure: struktura), teorija i metodologija proučavanja, poglavito u humanističkim i društvenim, ali i u drugim znanostima, koja se razvila od prvih desetljeća XX. st., a koja se temelji na pretpostavci da svaki predmet proučavanja tvori strukturu, tj. organsku cjelinu sastavni elementi koje nemaju autonomne funkcionalne vrijednosti, nego njihove funkcije i narav proizlaze iz opozicijskih i razlikovnih (distinktivnih) odnosa svakoga pojedinog elementa prema svim drugim elementima sustava. Iako od sličnih postavki polazi i → geštaltizam, strukturalistički pristup u pojedinim disciplinama (teorija književnosti, filozofija, antropologija i dr.) nadahnulo je i imalo najveći utjecaj na nj djelo → F. de Saussurea.
1. U lingvistici (lingvistički strukturalizam; strukturalna lingvistika), smjer moderne lingvistike zasnovan na pojmu strukture i temeljnom načelu da je jezik sustav, dijelovi (elementi) kojega su povezani odnosima međusobne ovisnosti i solidarnosti. U tim okvirima, polazeći ponajprije od Tečaja opće lingvistike (1916) F. de Saussurea, strukturalistički nauk ističe prvenstvo sustava nad različitim njegovim elementima, nastojeći iz odnosa među elementima razjasniti i opisati jezičnu strukturu te istaknuti organički karakter mijena kojima je jezik podložan. Iako je određen broj osnovnih pojmova i metoda zajednički većini strukturalističkih usmjerenja, unutar strukturalne lingvistike postoji nekoliko škola i smjerova. Glavne su škole strukturalne lingvistike: Praška fonološka škola (ili praški funkcionalizam, od kojega su se naknadno odvojili Martinetov funkcionalizam i Jakobsonov binarizam), Kopenhagenska škola ili glosematika L. Hjelmsleva (koja je razvila najstrožu formalnu metodologiju), Londonska lingvistička škola te vrlo raznorodni američki strukturalizam (glavne su se grupacije razvile polazeći od nauka L. Bloomfielda na jednoj strani i nauka E. Sapira na drugoj strani). Osim toga, postoji i niz strukturalista koji se jednoznačno ne mogu razvrstati ni u jednu od spomenutih škola (A. W. De Groot, H. Glinz, L. Tesnière, G. Guillaume, Charles Bazell, Radivoj Franciscus Mikuš, É. Benveniste, E. Coseriu i dr.). Strukturalističke teorije temelje se na ostvarenim izričajima, a to znači da teoriju nastoje stvoriti analizom završenih (zatvorenih) tekstova. Strukturalističke škole, također, polaze od distinkcije između jezičnoga koda (kod Saussurea langue, sustav sa složenom strukturom u kojem se uloga svakog elementa određuje njegovim mjestom u odnosu na druge, a svaki element ovisi o cjelini) i njegovih realizacija (kod Saussurea parole); za odnose među elementima izričaja, sve one razlikuju opozicije sintagmatskoga reda (kontraste) i one paradigmatskoga reda (tj. opozicije u užem smislu, ili oprjeke). Iz tekstova koji su rezultat govornih činova, analizom se izlučuje struktura i sustav jezika. Osim funkcioniranja sustava u danom trenutku (sinkronijsko proučavanje), u proučavanju se razlikuje i razvoj jezika kroz vrijeme (dijakronija). Odnos je između označenoga i označitelja (među kojima postoji izomorfizam) arbitraran; načelnu Saussureovu distinkciju između forme i supstancije do kraja konzekventno i strogo razvila je glosematika. Iako i američki strukturalizam drži značenje bitnom sastavnicom jezičnih izričaja, suzdržan je prema mogućnosti objektivnoga promatranja i proučavanja značenja; L. Bloomfield smatra nemogućim definirati značenje i govornikov odnos prema stvarnomu svijetu pa se zaključci izvode formalnom analizom na temelju proučavanja pojavnosti u izričajima (distribucionalizam). Strukturalističke škole definiraju jezične rangove ili razine: izričaj se proučava kao niz hijerarhiziranih rangova, gdje se svaki element određuje ovisno o kombinacijama s višim rangom (fonemski rang – morfemski rang; rang pertinentnih obilježja – rang fonema). Sve strukturalističke škole nastoje uspostaviti svoje taksonomije. – Strukturalizam je lingvistiku potvrdio kao modernu znanost, ograničio je subjektivnost i zamijenio ju sustavnim i kontroliranim proučavanjem jezičnih činjenica. Jednako tako, »zapadni etnocentrizam« (težnja da se svi idiomi opišu u kategorijama /zapadno/europskih i indoeuropskih jezika) zamijenjen je pristupom prema kojemu se svaki jezični sustav smatra autonomnim i zahtijeva vlastiti opis. Strukturalizam je, s jedne strane, potaknuo mnogobrojna primijenjena istraživanja, a njegove slabosti pokušale su ispraviti škole koje su se pojavile kao reakcija na nj (transformacijsko-generativna gramatika, sociolingvistika, tekstna lingvistika, pragmatika i sl.).
2. Jedan od temeljnih književnoteorijskih smjerova, poniknuo u europskom kulturnom i intelektualnom podneblju u razdoblju od 1930-ih do kraja 1960-ih. Začetci se strukturalizma u slavenskim zemljama vezuju uz djelovanje Moskovskoga lingvističkoga kruga i ruskog formalizma, naslijeđe kojih su preuzele i dalje razrađivale Praška škola i Tartuska škola. U Francuskoj i SAD-u strukturalizam se razvijao pod utjecajem ruskog lingvista i književnog teoretičara R. O. Jakobsona. U Francuskoj su nositelji strukturalizma bili lingvisti A. Martinet i É. Benveniste te književni teoretičari R. Barthes, G. Genette, A. J. Greimas, Tz. Todorov, antropolog C. Lévi-Strauss, psihoanalitičar J. Lacan, psiholog J. Piaget. I arheologijska se faza francuskog povjesničara ideja M. Foucaulta (Riječi i stvari, 1966; Arheologija znanja, 1969) smješta u strukturalizam, iako je sam Foucault to otklanjao. Potkraj 1960-ih i 1970-ih strukturalizam je stvorio samostalne škole u Poljskoj i Slovačkoj. Strukturalizam se gradi na postavkama švicarskog lingvista F. de Saussurea, koji je odredio jezik kao sustav oprjeka gdje se vrijednost svake sastavnice izvodi iz razlike prema drugim sastavnicama. Budući da je sustav potpuno neovisan o onom što je izvan njega, svaka mu sastavnica dobiva značenje samo unutar njega. Za strukturalističke teoretičare čak ni sama stvarnost ne prethodi jeziku kao za fenomenologe i hermeneutičare, nego se ustrojava unutar jezične mreže znakova. Zato se organski pojam sloja, koji se dokida u ideji izvanjezične stvarnosti, uvriježen u prijašnjim školama, zamjenjuje mehaničkim pojmom razine, koja je lišena takva transcendentalnoga središta. Na mjesto uzrokovanja jezičnih slojeva izvanjezičnom stvarnošću stupa uvjetovanje jednih jezičnih razina drugima, što znači da su odnosi na površinskim razinama određeni mrežom odnosa na dubinskoj razini. Tako u prvi plan mjesto dijakronijske perspektive, koja vodi od stvarnosti do jezika, ulaze sinkronijski presjeci jezičnih jedinica u njihovim međusobnim odnosima suprotstavljanja, proturječenja i podrazumijevanja. Kako se odbacuje pojam sloja i daje prednost pojmu razine, tako se otklanja i koncepcija interpretacije smisla jezične tvorevine za volju analize uvjeta mogućnosti njezina značenja. Tako npr. Lévi-Strauss raščlanjuje mit o Edipu na četiri lanca mitema koji tvore osnovne čestice mita (Strukturalna antropologija, 1958). Barthes pak u svojoj strukturalističkoj fazi lišava motive sadržajne dimenzije pretvarajući ih u puke funkcije, koje postaju temeljnim jedinicama pripovjednoga teksta (Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova – Introduction à l’analyse structurale des récits, 1966). Funkcije su za razliku od motiva određene samo odnosima unutar teksta. Samodovoljnost teksta određuje i bitnu razliku između kritike i poetike, jer dok kritika upisuje u tekst nešto izvanjsko, poetika se zadržava u granicama koje postavlja tekst. Ona se dakle gradi po uzoru na odnos lingvistike prema jeziku, što znači da se usmjerava na formalne uvjete mogućnosti unutar kojih se tvori značenje teksta. Tako zamišljena koncepcija strukturalizma problematizirala se iz više smjerova. Benveniste je potkopao jedan od temeljnih Saussureovih postulata o izvedenosti govora iz jezika (Problemi opće lingvistike, 1956), upozoravajući da je jezik izveden iz diskursa kao prvotnoga fenomena govora. Diskurs uranja jezične jedinice u kontingentnu situaciju iskazivanja dodjeljujući im tako obilježja događajnosti koja se izvode iz jednokratnosti govorne situacije. Slijedeći tu zamisao, Barthes u raspravi S/Z (1970) rastvara granice književnog teksta uplećući ga u otvorenu mrežu kodova. Na toj osnovi gradi oprjeku između čitljivih (lisible) tekstova, koji čitateljsku svijest smještaju unutar nepromjenljiva rasporeda kodova, i ispisivih (scriptible) tekstova, koji funkcioniraju poput Benvenisteova diskursa. Oni pretvaraju čitanje u značenjski neodlučiv proces koji se ne dovršava u jednoj interpretaciji, nego navodi čitatelja na nedovršivu igru sklapanja i rasklapanja kodova. Time se interes strukturalizma postupno premještao s teksta na čitatelja, a sukladno tomu i sa strukture na način kako se ona oblikuje u čitateljskoj svijesti. U tom se smislu daje prednost aktivnomu čitatelju, koji sudjeluje u proizvodnji značenja teksta, pred pasivnim čitateljem, recepcija kojega ne dovodi i do preustrojavanja svijesti. Međutim, strukturalizam se tu ključno razlikuje od ruskog formalizma po tome što se za formaliste očuđivanje odnosi na svakodnevne predmete i djelatnosti, a u strukturalističkoj koncepciji ono omogućuje čitatelju odmak od diskursa i drugih tekstova. U skladu s tim, vrijednost književnosti mjeri se upravo po njezinoj sposobnosti da dovede u prvi plan proces svojega nastanka. Upravo time što zahtijeva od čitatelja refleksivan odnos prema tekstu, književnost potkopava proces pretvaranja kulturnih i kontingentnih vrijednosti u univerzalne i nužne vrijednosti. Osim tog obnavljanja interesa za poetiku, koji tradicionalno stožerne kategorije književnosti – autora, djela i čitatelja – podvrgava sustavnomu preispitivanju, strukturalizam ponovno uvodi retoriku u područje bavljenja teorije književnosti. Tu se strukturalizam nadovezuje na Jakobsonovu tezu o dvjema osima jezika (Temelji jezika, 1956). Jakobson je preimenovao Saussureov par sintagmatske i paradigmatske osi u metonimijsku i metaforičku os. Metonimijska je os kombinacije na kojoj se jedinice ravnaju po načelu bliskosti, dok se na metaforičkoj osi selekcije jedinice povezuju po podudarnosti. U duhu tog aspekta Jakobsonove argumentacije, strukturalistička rasprava o figurama ostala je u okvirima staroretoričke teorije otklona, što znači da se retorika zadržala u nadležnosti poetike. I Genette i Grupa μ tumače figure kao naputke za simboličko čitanje, odn. skup konvencija koji ravna čitanjem poetskih tekstova. Međutim, upravo to izbacivanje retoričkih figura iz središta jezika u područje otklona od njegovih normi razotkriva strukturalizam kao obnavljača tradicionalne metafizike. Takvo obnavljanje metafizike u činu osiguravanja transcendentalnoga položaja pojma strukture postat će glavnom metom kritika strukturalističkih postavki u dekonstrukciji, filozofiji govornoga čina, pragmatici i teoriji recepcije.
3. Smjer u filozofiji i socijalnoj teoriji koji karakterizira važnost što se pridaje strukturi, težnji da se protegne sa sinkronijskih shema temeljenih na odnosima značenja i uklanjanju čovjeka kao subjekta povijesti. Često se dovodi u oprjeku prema atomizmu i organicizmu. Strukturalizam u filozofiji javlja se u Francuskoj 1960-ih kritikom egzistencijalizma. Stavljajući u svoje središte čovjekovo novo iskustvo, utemeljeno na otkriću i analizi strukture, strukturalizam se približio određujućim modelima čovjekove opstojnosti. Čak i u svakom osjetilnom doživljaju postoji koherentna struktura čovjekove zbilje i nešto što ujedno omogućuje spoznaju. Analiza strukture mora biti primarna, a ne analiza percepcije, jer samo takav uvid omogućuje razumijevanje pojedinačne i ukupne generičke čovjekove svijesti i njezine realizacije u kulturi, religiji, umjetnosti i dr. Prema mišljenju strukturalista, kada bi se metoda strukturalne analize dosljedno primijenila u društvenim znanostima, značilo bi to epistemološki prijelom u znanosti o čovjeku, tj. znanstvena analiza premjestila bi se sa subjektivnoga intencionalnoga na neintendirani preduvjet – strukturu intencionalnoga čina. Time bi se ostvarila težnja za »realističkom znanosti«.
