leksikon (enciklopedijski rječnik) (grč. λεξıϰόν [βıβλίον]: leksikon, rječnik; riječ je ušla u velik broj jezika prema naslovu djela Lexicon totius latinitatis E. Forcellinija iz 1771).
1. Sinonim za rječnik. U početku je označivao isključivo jezični rječnik. Tako i danas znači zbirku riječi nekoga jezika, a bavi se njihovim podrijetlom, tvorbom, uporabom i značenjem. Upotrebljava se osobito za popis riječi kakve znanosti, ili teksta, ili staroga jezika, ili dijela nekoga jezika, npr. etimološki leksikon, filozofski leksikon.
2. Leksikografsko djelo, informativni priručnik u kojem se u abecednom ili strukovnom rasporedu donosi pregled ukupnoga ljudskog znanja, i općeg je sadržaja (opći leksikon) ili pak se daje pregled isključivo stručnoga znanja ograničenog na određeno područje (strukovni leksikon; njem. Reallexikon). Osim enciklopedijskih (stvarnih) podataka u vezi s pojmovima (riječima) i imenima, leksikon može djelomice (npr. samo terminologija) ili pak iscrpno prikazati i rječničko blago (leksik) danoga jezika (tada je to enciklopedijski rječnik). Po obuhvatu građe leksikon može biti nacionalni ili međunarodni. Od enciklopedije se razlikuje po kraćim i strožim definicijama i po tome što pruža najosnovnije podatke. U leksikonu se podatci izlažu u velikom broju kratkih članaka.
Opći leksikon razvio se od danas zastarjelog pojma konverzacijski (ili razgovorni) leksikon (njem. Konversationslexikon) koji je izvorno donosio znanja sa svih područja potrebnih za uspješno vođenje razgovora (franc. conversation). Konverzacijski leksikon razvio se u XIX. st. u Njemačkoj kako bi se zadovoljila potreba građanskog sloja za znanjem. Prvi takav njemački priručnik bio je Stvarni državni i novinski leksikon (Reales Staats- und Zeitungs Lexicon) Johanna Hübnera objavljen 1704., utemeljen na leksikografskim priručnicima iz doba prosvjetiteljstva: Velikom povijesnom rječniku (Grand dictionnaire historique, 1674) Louisa Morerija i Povijesnom i kritičkom rječniku (Dictionnaire historique et critique, I–IV, 1695–97) P. Baylea. Sinold von Schütz uvrstio je pojam Conversations-Lexikon u naslov 4. izdanja Hübnerova djela. Svoju zamisao suvremenog enciklopedijskoga priručnika Renatus Gotthelf Löbel ostvario je djelom Razgovorni leksikon s osobitim obzirom na suvremeno doba (Conversations-Lexikon mit vorzüglicher Rücksicht auf die gegenwärtigen Zeiten, I–VI, 1796–1808). Zbog financijskih poteškoća Löbel je 1808. nedovršeno djelo prodao F. A. Brockhausu, pod čijim je imenom postao svjetski poznat. Löbelovo i Brockhausovo djelo bio je najuspješniji i najčešće oponašan tip enciklopedijskoga priručnika izvan engleskoga govornog područja. Brockhaus je sustavno slijedio načelo kategorizacije znanja u specifične teme abecednim redom, a svaki članak pruža uz natuknicu osnovne informacije. Razrađenim sustavom unakrsnih uputnica izbjegao je izradbu kazala (indeksa).
Konverzacijski se leksikon ipak po svojem obliku razlikuje od enciklopedijskih leksikona. Dok se u prvome tematika sažeto obrađuje u velikom broju kratkih članaka (Der Grosse Brockhaus, 1928–35., donosi 200 000 natuknica koje je napisalo više od 1000 autora), u drugom tipu leksikona određenomu broju temeljnih, »ključnih« pojmova posvećuju se i veliki sintetički članci. Suvremeni konverzacijski leksikon dobio je konačan oblik zahvaljujući Brockhausovim izdanjima, ali i mlađim njemačkim priručnicima kao što su Meyer (od 1840), Herder (od 1854), Bertelsmann (od 1953).
Takvi, tipično europski enciklopedijski priručnici, razvijali su se u Francuskoj (Grand Larousse encyclopédique, 1960–64., Dictionnaire encyclopédique Quillet, 1955–56), u Nizozemskoj (Winklers Prins) i drugdje. U Americi su početkom XIX. st. važnu ulogu odigrali rječnici i leksikoni N. Webstera. S vremenom su veliki leksikoni prerasli u priručnike od dvadeset i više svezaka, koje se danas smatra enciklopedijama. No spomenuti, ali i novi nakladnici objavljuju i dalje priručnike klasičnoga tipa leksikona. Pojava elektroničkoga nakladništva olakšala je sastavljanje i izdavanje, pa i korištenje enciklopedijskih priručnika. Prijelaz iz XX. u XXI. st. obilježen je objavljivanjem enciklopedijskih priručnika na internetu.
U Hrvatskoj se rano javlja priručnik tipa leksikona. Premda mu je autentičnost još uvijek dvojbena, knjižnica sv. Marka u Veneciji (Marciana) čuva rukopisni enciklopedijski latinski rječnik Lexicon možda Dubrovčanina Ilije Crijevića, dovršen oko 1480., koji na 429 folija velikoga formata donosi sinonime, fraze, etimologiju i objašnjenja pojmova, gotovo u obliku rasprava.
Tek 1930-ih jedan hrvatski leksikografski ostvaraj dostigao je vrijednost inozemnih uzora u sastavljanju modernih leksikona. G. Šamšalović izdao je 1936., u nakladi Minerve, prvi opći leksikon u nas – Leksikon Minerva: praktični priručnik za modernog čovjeka u jednom svesku (54 000 pojmova, 8 zemljovida, 38 tablica, 2297 slika i crteža).
Uz mnogobrojne leksikone što su u međuraću i poraću u Hrvatskoj objavljivani (Šta je šta: stvarni hrvatski rječnik u slikama, 1938; Sveznadar: nauka i znanje u riječi i slici, 1953; Popularni medicinski leksikon, 1954; Muzički rječnik, 1958; Priručni leksikon, 1959; Međunarodni politički leksikon, 1960; Enciklopedijski rječnik pedagogije, 1963; Filozofijski rječnik, 1965; Financijski leksikon, 1967; Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I–II, 1969., i dr.), pouzdanošću i kakvoćom obradbe odlikuju se izdanja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža: Leksikon JLZ (1974), Hrvatski biografski leksikon (1. sv. 1983), Leksikon jugoslavenske muzike (I–II, 1984), Pomorski leksikon (1990), Medicinski leksikon (1992), Ekonomski leksikon (u suradnji s nakladnikom Masmedia 1995. u tiskanom obliku, a 1996. i na CD-ROM-u kao prvo elektroničko izdanje leksikona u Hrvatskoj), Hrvatski opći leksikon (1996), Opći religijski leksikon (2002), Filmski leksikon (2003), Zagrebački leksikon (2006), Tehnički leksikon (2007), Pravni leksikon (2007), Leksikon Marina Držića (2009), Leksikon Ruđera Boškovića (2011), Filozofski leksikon (2012), Likovni leksikon (2014), Leksikon Antuna Gustava Matoša (2015). Oslanjajući se na enciklopedijska izdanja Leksikografskoga zavoda, Naklada Leksikon objavila je 1996–97. Hrvatski leksikon u 2 sv., kao prvi opći nacionalni leksikon od osamostaljenja hrvatske države. Školska knjiga izdala je Leksikon hrvatskih pisaca (2000), Leksikon stranih pisaca (2001), Veliki školski leksikon (2003), Leksikon svjetske književnosti: djela (2004), i dr.
Budući da u opće enciklopedijske priručnike u pravilu ulaze i članci o značajnim ličnostima, vrlo rano nastali su i biografski zbornici, koji mogu biti uređeni kao biografski leksikoni (biografski rječnici). Biografski leksikon zbirka je životopisa izabranih pojedinaca, obično navedenih po abecedi, koja nastoji dati zaokružen pregled određenoga razdoblja, zemljopisnoga područja ili neke uže zajednice uz koju su vezani dotični pojedinci. Biografski leksikoni mogu biti nacionalni ili međunarodni; opći ili stručni i posebni (oni za pojedina zanimanja); retrospektivni (ograničeni na mrtve) ili tekući (ograničeni na žive osobe). U novije doba izlazi velik broj biografskih leksikona poznatih pod naslovima Tko je tko? (Who’s who?; Wer ist’s?, Chi è?), u kojima se donose samo kratki biografski podatci o suvremenicima. Vodeće je međunarodno izdanje International who’s who? (od 1935. god.). Biobibliografski leksikoni (biobibliografije) uz životopise uključuju i literaturu o spomenutim osobama.
