enciklopedija (prema grč. ἐγϰύϰλıος: koji ide redom; opći + -pedija). Djelo u kojem se, abecednim ili kakvim drugim metodičkim slijedom, okupljaju i sustavno obrađuju činjenice i spoznaje o svim ljudskim znanjima (opća enciklopedija) ili pak sva građa jedne znanosti, umjetnosti, područja (strukovna enciklopedija ili posebna enciklopedija). Iako su gotovo sve razvijenije kulture na globusu imale, u starijim ili novijim razdobljima, manja ili veća leksikografska i enciklopedijska djela, oba nosiva pojma (leksikografija i enciklopedika) pripadaju izvorno klasičnomu mediteransko europskom ozračju, helenskomu ili rimskomu. Tako se grčki oblik λεξıϰογράφος javlja već u IV. st. pr. Kr., ali naziv i pojam enciklopedija susreće se mnogo kasnije. Antički leksikografi i glosografi svakako su nezaobilazni prethodnici, ako već ne i začetnici enciklopedijske literature. Oni su naime obavili dvije nužne predradnje: izdvajanje pojedinih imena i natuknica i njihovo alfabetsko (ili abecedno) raspoređivanje. I te su pripreme obavljene u Grčkoj već polovicom III. st. pr. Kr. Njihovi su se glosografski oblici – čak i u obliku razrađenijih onomastikona – zadržali uglavnom na obradbi jezičnoga blaga klasičnih pisaca, bilo pjesnika i dramatičara bilo pak posebnih narječja ili čak i strukovnih nazivaka. Tek potom dolaze na red prozaici i filozofski pisci, a i glosografska pomagala za govornike. U bizantskom razdoblju, uz bogate glosografske priručnike, nastaju i sustavni popisi geografskih imena. Tada dolazi do pojačana zanimanja za etimologijske popise, koji nastaju oko IX. st. Izrazite enciklopedičke odlike pokazuje tek Focije, najučeniji predstavnik bizantskoga preporoda u IX. st., u svojem Leksikonu. Međutim, sam središnji pojam enciklopedija ne susreće se u staroj grčkoj tradiciji, upravo kao ni u rimskoj latinskoj. U antičkih pisaca Strabona (početak I. st.) i Plutarha (sredina I. st.) susreće se doduše zametni izričaj ἐγϰύϰλıος παıδεία (egkýklios paideía), ali tek u značenju »sustavna i opća naobrazba«. Sam taj pojam vjerojatno potječe od Hipije iz Elide, sofista iz V. st. pr. Kr. Njemu se pripisuje da je i prvi predavao u znaku poznatoga kvadrivija (quadrivium), i smatra se prvakom enciklopedijske učenosti, a bavio se različitim područjima, od matematike i gramatike do kiparstva i povijesti. Iako antika nije poznavala pojam enciklopedije u novijem smislu, neki povjesničari kulture drže – uz isticanje važnosti antičkih leksikografa i glosografa kao prethodnika – da je već i Aristotelovo cjelokupno filozofsko djelo u svojoj biti – enciklopedijsko. Pa ipak, ni stari se Rimljani još ne odvajaju od izvornoga helenskog značenja polaznoga pojma (tj. kao opće izobrazbe ili općenite naobrazbe), pa ni onda kada – kao Vitruvije – donose poluprijevod encyclios doctrinarum omnium disciplina. Unatoč tomu stari su se Rimljani, u svojim djelima praktične naravi namijenjenima djeci za udžbenike, dobrano približili novijemu pojmu enciklopedije. To potvrđuju djela latinskih pisaca kao što su Katon i Varon, pisci o najrazličitijim područjima (od poljodjelstva i ratnoga umijeća do liječništva i govorništva). Ovamo svakako pripada i djelo Plinija Starijega (I. st.), čije je Prirodoznanstvo (Historia naturalis) u 37 knjiga već primjerno enciklopedijsko djelo, u kojem je zahvaćeno obilje područja, od zvjezdoznanstva i botanike do ljekarništva i antropologije.
Sama složenica enciklopedija (što bi grčki bilo ἐγϰυϰλοπαıδεία, egkyklopaideía) u modernim se europskim jezicima javlja tek u XVI. st. Tako u engleskom u obliku encyclopedia (1538), na latinskom u Baselu (1541) javlja se u naslovu jedne knjige oblik ϰυϰλοπαıδεία, a tek u hrvatskog humanista P. Skalića (1559) javlja se potpun latinski oblik encyclopaedia, posve blizak današnjemu značenju.
Europsko srednjovjekovlje nastavlja tradiciju prije svega latinskih enciklopedijskih djela. Istina, to je manje od modernoga poimanja enciklopedije kao sustava, razredbe i razradbe različitih znanstvenih područja, ali i nešto više od polazne poučne obradbe svega što čovjek može naučiti u svojem životu.
Latinski Afrikanac Marcijan Kapela (Martianus Minnaeus Felix Capella) iz Kartage (prva polovica V. st.) sastavio je pravi enciklopedijski roman u prozi i stihu, koji se inače javlja i pod naslovom Satyricon, ali uglavnom kao Svadba Merkura i Filologije (De nuptiis Mercurii et Philologiae). Posrijedi je djelo u 9 svezaka, po svojoj naravi alegorijsko i mitologijsko, dijelom i poučno, ali značajem ipak enciklopedično, iako nije osobito stilski dotjerano, pa je mjestimice čak i neukusno. Okvirno je riječ o svadbi besmrtnika Merkura sa smrtnom Filologijom, dok je stvarni predmet rasprava o onih 7 slobodnih umijeća (septem artes liberales), što je inače poznato kao trivium uz quadrivium. Dotično je djelo nevelike književne i znanstvene vrijednosti, ali je važno u kulturno-povijesnom smislu kao spona između zalaska rimske klasike i početka srednjovjekovne kulture. Unatoč bjelodanim nedostatcima, djelo je bilo veoma popularno mnogo stoljeća, a djelovalo je na mnogobrojne naraštaje sve do XIV. st.
Izidor Seviljski (570–636) bio je seviljski biskup, koji je ostavio nedovršeno svoje djelo Knjiga etimologijâ (Liber ethimologiarum), što ga je posmrtno njegov prijatelj saragoski biskup podijelio u 20 knjiga i objavio. U literaturi se to djelo naziva Etimologije (Etymologiae) ili Izvori, doslovno Podrijetla (Origines), a nije tipičan jezikoslovni priručnik, nego prije suma sveukupnog antičkog znanja s različitih područja. Tako je tu i ljekarništvo i liječništvo, ali i 7 slobodnih (ili slobodnjačkih) umijeća, te pravo, crkva, jezik, ljudi, životinje, elementi, kovine, ratne vještine, poljodjelstvo, povrtlarstvo, jela i pića. Za to se Izidor služio i Biblijom, a i klasičnim piscima Plinijem i Vergilijem te Petronijem i Augustinom. Etimologije su zato tipična srednjovjekovna enciklopedija, koja je bila glavni prenositelj rimske baštine čitateljima europskoga srednjovjekovlja. Uz vrsno poznavanje latinskog jezika i književnosti, Izidor je bio dobro upućen i u grčki i u hebrejski jezik. U istome duhu djelovao je i Hraban Maur (Hrabanus Magnentius Maurus, 780–856), Izidorov sljedbenik, koji se u svojem glavnom djelu O svijetu (De Universo, u 22 knjige) uvelike služio svojim prethodnikom ispustivši mnoge antičke jedinice, a dodajući mnoge svetopisamske natuknice. Cijenjen zbog zasluga za širenje znanja među istočnim Francima (a bio je i Alkuinov učenik), stekao je naziv Praeceptor Germaniae. Iako je njegovo djelo kompilatorske naravi, taj je franački teolog iz Fulde po svojem djelu i utjecaju jedan od najistaknutijih srednjovjekovnih enciklopedičkih pisaca. Njegovo glavno enciklopedijsko djelo poznato je još i pod trima drugim naslovima: O podrijetlu stvarî (De origine rerum), O sveopćoj naravi (De universali natura) i O naravi stvarî (De natura rerum). Poznavao je dobro i grčki, hebrejski i sirski.
Vincent iz Beauvaisa (1190–1264) slovi kao sastavljač najpoznatije srednjovjekovne enciklopedije. Dominikanac u samostanu Beauvais i knjižničar na dvoru Ludviga IX. Glavno mu je djelo Veće zrcalo – Speculum maius (ili Knjižnica svijeta – Bibliotheca mundi). Podloga je njegova djela nekih 2000 različitih izvora, a ono je po strukturi trodijelno: Naravno zrcalo (Speculum naturale), Zrcalo nauka (Speculum doctrinale) i Povijesno zrcalo (Speculum historiale).
Kako je u njemu sustavno obrađena prirodna znanost te govorništvo, pravo i povijest, smatra se najvećim enciklopedičkim priručnikom XIII. stoljeća, uz četvrti dodatni dio Ćudoredno zrcalo (Speculum morale). Djelo je inače potkrijepljeno mnogobrojnim navodima i izvodima iz arapskih i židovskih pisaca uz grčke i latinske.
I talijanski pisac i Danteov učitelj Brunetto Latini (1220–94) ubraja se među najistaknutije enciklopedičke pisce po svojem djelu na starofrancuskom jeziku, pisanu u Francuskoj Knjiga riznice ili Riznica (Li Livres dou Trésor), i to u 3 dijela. U tom je djelu ne samo enciklopedijska obradba biblijskoga predmetnika, već se obrađuju i povijest, etika, zvjezdoznanstvo i zemljopis. Također u XIII. st. engleski franjevac Bartholomaeus Anglicus (Bartholomew the Englishman ili Bartolomej Englez, 1230–50) sastavio je svojevrsnu enciklopediju o značajkama ili svojstvima (O svojstvima stvari – De proprietatibus rerum). Taj profesor teologije u Parizu nije doživio tiskanje svojega djela, koje je bilo prevedeno na engleski 1398., dok se latinski pretisak pojavio tek 1470. Pa ipak je prije 1500. to djelo doživjelo čak desetak izdanja, zbog neobičnosti u izboru predmeta i načinu obradbe, jer se bavilo i otajstvenom naravi anđela, kao i svojstvima alkoholnih napitaka. I katolički teolog i filozof Gregor Reisch objavio je 1503. u Freiburgu, još uvijek dobrano u srednjovjekovnoj predaji, vrlo popularno enciklopedijsko djelo (Filozofski biser – Margarita philosophica), koje se bavi trivijem i kvadrivijem, podrijetlom naravnih pojava, ali i kat. ćudorednicom. U istom XVI. st. talijanski erudit Raphael Maffei pisao je u Rimu enciklopediju XXXVIII knjiga bilježaka o gradskim stvarima (Commentariorum rerum urbanorum libri XXXVIII, 1506), koja zauzima iznimno mjesto i ima posebnu važnost u novijoj enciklopedici upravo po tome što iznimnu pozornost posvećuje novovjekim zemljopisnim otkrićima i sustavnoj obradbi životopisa istaknutih pojedinaca.
Po sudu većine poznavatelja, u razdoblju prije pojave glasovitih enciklopedista posebno mjesto ima Alstedovo djelo. Johann Heinrich Alsted (1588–1638), njemački teolog i filozof, djelovao je kao profesor i pedagog (a svojim je odgajateljskim idejama izvršio snažan utjecaj na češkoga humanista i pedagoga J. A. Komenskoga, svojega učenika). Najvažnije mu je djelo Enciklopedija razlučena u sedam svezaka (Encyclopaedia septem tomis distincta, 1630). To je djelo naišlo na izniman prijam kod čitateljstva, a dugo je bilo na velikoj cijeni. Njegova enciklopedija ne zaobilazi nijedno važnije područje prirodnih i duhovnih znanosti te različitih obrta i umijeća, ali je imala i posebne dodatke, npr. paradoksologiju (umijeće tumačenja paradoksa), dipnosofistiku (umijeće gozbenog umovanja) te čak i tabakologiju (kao nauk o naravi, porabi i zloporabi duhana).
U XVII. st. pojavilo se nekoliko enciklopedijskih rječnika na kulturnom području, što u stihu što pak u prozi, što dovršenih što opet nedovršenih, ali ti priručnici imaju više kulturno-povijesno značenje. Neka od tih djela bila su vrlo ambiciozna po nakani, kao npr. Opći povijesno-zemljopisno-kronološko-pjesničko-filološki leksikon (Lexicon universale historico-geographico-chronologico-poëtico-philologicum) baselskoga profesora povijesti J. J. Hofmanna (1635–1706), ali ne i po ostvarenju, zbog površne i netočne obradbe uključenih natuknica. Za razliku od takva djela, talijanski franjevac, erudit i kozmograf Vincenzo Maria Coronelli (1650–1718), koji je veći dio života proveo u Veneciji (a bio je general reda Male braće), započeo je i rad na prvoj enciklopediji sa sustavnim abecednim rasporedom građe. Trideset je godina radio na tome djelu (naslovljenome Crkveno-svjetovna opća knjižnica – Biblioteca universale sacro-profana), koje je bilo predviđeno u 45 svezaka, ali ih je bilo objavljeno tek 7. Pa ipak je to važno djelo i po primjeni živoga modernog talijanskoga jezika. Nažalost, i ta je važna enciklopedija u povijesno-razvojnome smislu bolovala od površnosti i netočnih podataka.
Osamnaesto je stoljeće nazvano stoljećem enciklopedizma ili čak i zlatnim razdobljem europske enciklopedike. Kao primjerna izdanja koja su na poseban način i pripremala tu epohu, ali i bila njezin dio svako na svoj način, uzimaju se dvije edicije: Chambersova Enciklopedija i Zedlerov Leksikon. Ephraim Chambers (u. 1740) školovao se kao naučnik kod londonskog izrađivača globusa i zemljovida, a poslije je djelovao kao novinar i prevoditelj. On je objavio i posvetio engleskomu kralju enciklopedijsko djelo u 2 sveska 1728. pod podugačkim naslovom Ciklopedija ili opći rječnik umjetnosti i znanosti koji sadržava objašnjenja naziva i opis stvari koje se njima označuju u nekoliko umjetnosti, kako slobodnih tako tehničkih, i nekoliko znanosti, kako ljudskih tako i božanskih (Cyclopaedia or an Universal Dictionary of Arts and Sciences containing an Explanation of the Terms and an Account of the Things Signified thereby in the several Arts, Liberal and Mechanical, and the several Sciences, Human and Divine).
Chambers ističe kako njegovo djelo nije uradak jednog uma, nego je proizvod sveukupne zajednice ljudskoga znanja. Kao savjestan i pošten rad, njegova je Ciklopedija bila dugo vremena veoma popularna.
Johann Heinrich Zedler (1706–60) bio je knjižar u Leipzigu. Njegov Veliki sveobuhvatni opći leksikon svih znanosti i umjetnosti koje jesu do sada ljudski um i umješnost izumili i poboljšali (Grosses vollständiges Universal-Lexikon Aller Wissenschaften und Künste welche bisher durch menschlichen Verstand und Witz erfunden und verbessert worden) izišao je u 64 sveska u razdoblju 1732–50. Na tom je djelu sudjelovao veći broj urednika i suradnika. Zedlerovo djelo poznato je kao do tada najveća i najobuhvatnija enciklopedija, koja je po strukturi golemi enciklopedijski leksikon. U njemu su obuhvaćene i humanističke i prirodne i primijenjene znanosti te biografije istaknutih pojedinaca. Pa i dan-danas taj je univerzalni leksikon pouzdan izvor za mnoge korisne podatke. Međutim, mnogo manje egzaktno Chambersovo djelo (Ciklopedija) poslužilo je kao osnova za najpoznatiju među europskim enciklopedijama, za glasovitu Francusku enciklopediju, koja je po svojoj važnosti i značenju postala paradigmatskom. To je djelo proizvod zajedničkoga rada većega broja enciklopedijskih pisaca, koji su u povijesti i ostali pod imenom enciklopedisti (kako se npr. nazivaju i petorica najpoznatijih: Rousseau, Voltaire, Diderot, D’Alambert i Helvetius).
Spomenuto paradigmatsko i kultno djelo izvorno je naslovljeno Enciklopedija ili razumski rječnik znanosti, umjetnosti i obrta, sastavljen od udruge učenjaka (Encyclopédie ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, par une société de gens de lettres). Cijeli taj pothvat ocijenjen je kao čedo francuskog prosvjetiteljstva. Njegov je stvarni začetnik i voditelj bio Denis Diderot. Ta je enciklopedija izlazila od 1751. do 1772. Sama ideja o takvu pothvatu nastala je 1740., a najavio ju je veliki meštar pariške lože Slobodnih zidara, izrazivši želju za sveopćom enciklopedijom koja će biti u framasonskome duhu. I kada je ubrzo počelo (1745) prevođenje Chambersove enciklopedije na francuski, došlo je do dogovora da se dotični prijevod upotrijebi, ali i uveliko proširi i obogati prilozima francuskih autora. Diderot je preuzeo vođenje projekta i uključio u njega francuske znanstvenike, filozofe i književnike. God. 1750. Diderot u predgovoru (Prospectus) Enciklopedije kaže kako je potrebno naznačiti daljnje i bliže odnose među stvarima od kojih se sastoji sveukupnost naravi, a kojima se ljudi bave, te treba pružiti cjelovitu sliku napora ljudskoga duha na svim područjima i u svim stoljećima. Nakon isusovačkih napadaja prvi su svesci bili i zabranjivani. Zabrana je poslije ukinuta, ali je uvedena cenzura priloga. Zabrane su i dalje slijedile, tako da se Enciklopedija, kada je bila dovršena, iako službeno zabranjena, širila cijelom Europom, prenoseći bitne ideje prosvjetiteljstva. Projekt je bio počeo s dvadesetak suradnika, ali je na kraju bio narastao do pedeset izravnih pisaca različitih članaka. Bila su obuhvaćena područja duhovnih znanosti (filozofije, teologije, književnosti i jezika), ali i teorijskih i primijenjenih znanosti (matematike, fizike i ekonomije) te povijest, politika i glazba. Posebnost Francuske enciklopedije bilo je uvrštavanje i sustavna obradba područja rada, obrta, umijeća, tehnike i izuma, uz opise životnovažnih prirodnih zakona i znanstvenih metoda. Vjerojatno je u suradništvo na enciklopediji po prvi put bilo uključeno i nekoliko obrtnika, tehničara i inženjera, koji su ili izravno pisali jedinice ili služili kao informanti za posebna radna ili tehnička područja. Privlačnosti i popularnosti Enciklopedije pridonijelo je i obilje ilustracija vrhunske izradbe i učinkovite preglednosti. Uostalom, Enciklopedija je izvorno obuhvaćala 17 folio-svezaka i 11 svezaka s bakrorezima. A temeljna metoda enciklopedijske obradbe sastojala se od sustavna navođenja dokumentarno-faktografskih sastavnica uz filozofsku i kritičku ocjenu te uz znanstvene i umjetničke potkrjepe. Enciklopedisti su imali jednu nedvojbeno zajedničku poveznicu: korjenitu oporbu tiraniji i despotizmu, polazeći od pojma slobode zasnovana na prirodnome pravu. Na području nacionalnoga gospodarstva članci su bili ilustrirani modernim stanjem sela, seljaštva i proizvodnje uopće, a usto je slijedila i razborita te obrazložena kritika suvremenoga poreznog sustava. Zapravo, nije bilo životnoga područja – ma kako ono bilo osjetljivo – a da ga enciklopedisti nisu obrađivali istodobno i dokumentirano i izrazito politički angažirano. Nedvojbeno strastveno, predvođeni u tome Diderotom, oni su se oborili na suvremeni religijski sustav. I posve u duhu korjenitog i bojovnog prosvjetiteljstva, izložili su u oštroj kritici sve oblike praznovjerja i mračnjaštva, kojih primjeri nisu nikako bili rijetkost ni u suvremenome društvu i poretku. A u osnovi je bila ideja da sva znanost, umjetnost i politika treba imati za cilj sreću, i to što veću sreću za što veći broj ljudi. Stoga – prema sudu povjesničara enciklopedizma – Francuska enciklopedija nije imala za cilj samo informacije o svim područjima znanja i iskustva nego i oslobođenje pojedinca i zajednice od svih predrasuda i nepravda koje priječe ostvarenje njegove naravne i ciljane sreće u slobodi, blagostanju i stvaralaštvu. Naravno, zbog svega toga prilozi u enciklopediji bili su raznovrsni po razini, pa i točnosti; neki su bili suviše feljtonski i polemični, pa samim time i nedostatno leksikografski ili enciklopedijski. Mjestimice se žrtvovala točnost i objektivnost, a bilo je i brzine te previda, ali je u cjelini Francuska enciklopedija isprva bila ujedno i riznica znanja i politički pamflet, a i udžbenik za nekoliko naraštaja europskih reformatora i upornih popravljača zatečenih društvenih odnosa.
Francuska enciklopedija nazvana je ratnim strojem; napala je crkvu, despotsku vladavinu, bila je ujedno popularna kao nijedna enciklopedija u europskoj povijesti, ali i proganjana kao nijedna druga u XVIII. st., velikom dobu enciklopedizma i enciklopedista. Jednima je bila biblijom zapadne misli, drugima harlekinski plašt (zbog neujednačena stila), pa i Sotonino evanđelje.
U istome stoljeću objavljeno je (1771) i prvo izdanje britanske enciklopedije (Britanska enciklopedija ili Rječnik umjetnòsti i znanòsti – The Encyclopaedia Britannica or Dictionary of Arts and Sciences). Tu se pojedina područja razlučuju u sustav odvojenih rasprava, a obrađuju se u abecednom poretku, povezano s pripadnim znanostima. Tako važni predmeti ostaju na okupu i olakšava se povezanost s mnogobrojnim posebnim natuknicama. U susljednim izdanjima i dodatcima proširuje se područje povijesti i biografija znamenitih pojedinaca. Botanika dobiva sve više prostora, kao i zemljopis, liječništvo i ljekarništvo te kemija i mineralogija. Na početku XIX. st. (u dodatku trećem izdanju) ističe se i bitna razlika između Francuske i Britanske enciklopedije. Dok je prva bila optuživana da je posijala sjeme beznađa i bezbožja, druga se imala suprotstaviti takvu kužnomu djelu. Pa ipak Britanska enciklopedija nije nikad bila tako otvoreno i strastveno politički angažirana kako je to bez pridržaja bila prethodna Francuska enciklopedija. Potkraj XIX. st. do desetog izdanja sve se više obogaćivala posebnijim podatcima, što će biti značajka i niza novijih izdanja i dodataka. Najistaknutiji urednici u XIX. st. bili su Archibald Constable, James Mill, Ricardo, Malthus, Hazlitt i Sir Walter Scott. U XX. st. ta je enciklopedija nastavila svoju već ustaljenu tradiciju sustavnoga povećanja teorijskih, prirodnih i primijenjenih znanosti te obrta i umijeća, uz sve više biografskih natuknica iz povijesti i politike, ali i iz svakodnevne problematike unutar zapadne civilizacije, pa i izvan nje, zahvaćajući i Rusiju i Kinu te Japan, Indiju, afričke zemlje, kao i Oceaniju, uz Australiju i Antarktiku. Uz tipična i klasična leksikografska djela u modelu enciklopedija, već u XVIII. st. počinju se javljati slični priručnici u obliku Conversations-Lexicona. Niz takvih izdanja počinje djelom Razgovorni leksikon s osobitim obzirom na suvremeno doba (Conversations-Lexikon mit vorzüglicher Rücksicht auf die gegenwärtigen Zeiten) u 6 svezaka u Leipzigu (1796–1808). To je djelo započeo G. R. Löbel, ali ga je 1808. kupio F. A. Brockhaus, pod čijim je imenom taj tip enciklopedije postao svjetski poznat, i to kao najuspješniji i najviše oponašan enciklopedijski priručnik.
Slijedila su mnoga izdanja, i dotično se djelo od petnaestog izdanja javlja kao Der Grosse Brockhaus, u dvadesetak svezaka. Takvo djelo nije namijenjeno samo uskim znanstvenim krugovima nego i širokim pučkim slojevima, promičući obaviještenost i upućenost u obliku točnih i pristupačnih sažetaka i zemljopisnih pojedinosti Njemačke, a i druge srednjoeuropske (rom. i slav.) enciklopedije nastavljaju s enciklopedijama takva, tipično europskog modernog enciklopedijskog stila. Samo se po sebi razumije da i dalje u XX. st. izlaze djela u tradiciji velike Francuske ili Britanske enciklopedije, kao Encyclopaedia Americana, Enciclopedia Italiana, Enciclopedia Espasa (u 72 sveska), Boljšaja Sovetskaja Enciklopedija (u 65 svezaka).
Hrvatska leksikografija i enciklopedika ima petostoljetnu tradiciju. Zapravo se i sama riječ enciklopedija u modernom značenju prvi put javlja upravo u Hrvata. Zagrepčanin Pavao Skalić u djelu Znalac enciklopedija ili kruga znanosti kako svetih tako i svjetovnih (Encyclopediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon, 1559) rabi termin enciklopedija u današnjem smislu. Ali od XVI. st. pa sve do XIX. st. u Hrvatskoj ima mnoštvo leksikografskih, ali manjkaju prava enciklopedijska djela. Prvi je pokušaj Hrvatska enciklopedija (1887–90) u dva sveska, objavljena u Osijeku, kojoj su auktori bili Ivan Zoch i Josip Mencin. Tek sredinom XX. st. pokreće se moderno takvo djelo – Hrvatska enciklopedija u nakladi Hrvatskoga izdavačkog bibliografskog zavoda u Zagrebu. Zbog ratnih i poratnih uvjeta objavljeno je svega pet svezaka (1941–45). Glavni urednik i pokretač bio je Mate Ujević. Do odsudnoga preokreta i procvata enciklopedizma u Hrvatskoj dolazi u drugoj polovici XX. st. U Zagrebu se 1950. osniva Leksikografski zavod FNRJ Uredbom Savezne vlade, s glavnom zadaćom da radi na izradbi Enciklopedije Jugoslavije. Sabor SRH 1972. donio je odluku kojom je preuzeo osnivačka prava nad tada Jugoslavenskim leksikografskim zavodom. Uredbom Vlade Republike Hrvatske 1991. Leksikografski zavod »Miroslav Krleža« (LZMK) radi kao posebna ustanova od interesa za Republiku Hrvatsku u znanosti i kulturi. Utemeljitelj, direktor i glavni redaktor, Miroslav Krleža (1893–1981), bio je od 1950. do 1981. na čelu Zavoda surađujući usko s Matom Ujevićem (1901–67), iskusnim hrvatskim enciklopedistom. Tijekom svoga šezdesetgodišnjeg djelovanja LZMK je izdao golem broj leksikografskih, enciklopedijskih, geografskih i kartografskih te praktičnih i popularnih djela, pa se po broju (od nekih 250 jedinica) i raznovrsnosti može mjeriti i sa sličnom djelatnošću na najvećim europskim i svjetskim jezicima. Enciklopedija univerzalnoga tipa Opća enciklopedija od 1955. do 1982. izišla je u tri izdanja. U posljednjem izdanju (glavni urednik J. Šentija) od 8 svezaka (uz dopunski deveti) ona u 50 000 članaka razvrstanih abecednim redom, sintetizira na hrvatskom jeziku sveukupno ljudsko znanje i umijeće. Enciklopedija Jugoslavije (1955–71) izišla je u 8 svezaka, a glavni joj je urednik bio M. Krleža. Od 1980. do 1990. izašlo je 6 svezaka na hrvatskom jeziku (glavni urednici: M. Krleža, I. Cecić, J. Sirotković). Istodobno su izašli prvi svesci i na srpskoj ćirilici te na ostalim jezicima naroda i narodnosti SFRJ (slovenskom, makedonskom, albanskom i madžarskom). Zadaća je te enciklopedije bila dati – a u obliku tipičnoga modela encyclopaediae particularis ili encyclopaediae nationalis – pregled civilizacije i kulture, ekonomije i politike svih južnoslavenskih naroda u republikama i autonomnim pokrajinama Jugoslavije. Zbog niza okolnosti koje su nastale raspadom druge Jugoslavije, ta je enciklopedija ostala nedovršena. LZMK objavljuje i Medicinsku enciklopediju (u 8 svezaka, uz 2 dopunska sveska) od 1957. do 1974., a glavni su joj urednici bili: A. Šercar, M. D. Grmek i I. Padovan. Pomorska enciklopedija (u 8 svezaka i u 2 izdanja) izlazila je 1954–85; glavni urednici: M. Ujević, V. Brajković i P. Mardešić. Kao jedna od rijetkih posebnih enciklopedija o svim aspektima mora i pomorstva, ona sustavno, s obiljem najraznovrsnijih podataka, zahvaća sve teorijske i praktične strane i pomorstva i brodogradnje. Takvo je djelo po sustavu i načinu obradbe rijetkost i među najpoznatijim pomorskim narodima. Na sličnome je tragu Tehnička enciklopedija (1963–97); glavni urednici R. Podhorsky, Ž. Viličić, H. Požar, D. Štefanović. Zahvaća sva područja tehnike, prirodne znanosti vezane za tehničku praksu pa za matematiku, fiziku i kemiju vezane za naprave, uređaje, strojeve i najrazličitija vozila i prometala, tako da zahvaća i cijeli povijesni i moderni prometni, komunikacijski i informatički sustav. U strukturalnome smislu ona je praktična kombinacija mikropedijske i makropedijske metode. Objavljena je u 13 svezaka, od kojih posljednji sadržava i detaljno kazalo pojmova za svih 13 svezaka. Uz mnogobrojne članke, crteže, dijagrame i fotografije taj priručnik donosi i 10 000 naslova izvorne strukovne literature. Slijede zatim i posebnije enciklopedije: Enciklopedija likovnih umjetnosti (1959–66) u 4 sveska, glavni urednici: A. Mohorovičić, S. Batušić, M. Šeper; Likovna enciklopedija Jugoslavije (I–II, 1984–87), glavni urednik Ž. Domljan; Enciklopedija hrvatske umjetnosti (I–II, 1995–96), glavni urednik Ž. Domljan; Filmska enciklopedija (I–II, 1986–90), glavni urednik A. Peterlić; Muzička enciklopedija (I–II; I–III; u 2 izdanja, 1958–77), glavni urednici: J. Andreis i K. Kovačević. Među enciklopedijske rijetkosti na širem području svjetske enciklopedike ubraja se Šumarska enciklopedija (I–III; u 2 izdanja, 1959–83), glavni urednici: A. Ugrenović i Z. Potočić. A sličan je položaj i Poljoprivredne enciklopedije (I–III, 1967–73), glavni urednik M. Josifović. Kao dodatak u trećoj knjizi toga djela nalaze se mnogobrojne biografije i iscrpno predmetno kazalo. Iako moderna enciklopedika (npr. talijanska i ruska) poznaje enciklopedijska djela posvećena istaknutim i stožernim piscima nacionalnih književnosti, hrvatsko izdanje enciklopedije Krležijana ipak je nedvojbena posebnost. Odužujući se svojemu utemeljitelju (čije ime i sama nosi) leksikografska ustanova LZMK zahvaća istodobno i cjelokupno djelo najvećega hrvatskog pisca XX. stoljeća, poligrafa i erudita M. Krleže. Jednostavno rečeno, nastojalo se popisati i opisati sve što je Krleža napisao i sve što se ikad i igdje napisalo o Krleži, uz sustavan popis svih tuzemnih i inozemnih izdanja i prijevoda njegova djela te literature o Krleži za razdoblje od 1914. do 1993. Glavni urednik je V. Visković. Djelo je objavljeno u 3 sveska (1993–99), a posljednji svezak sadržava bibliografiju i literaturu. LZMK je enciklopedijski obradio i cjelokupnu hrvatsku književnost u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (I–IV, 2010–12, glavni urednik V. Visković). U svojem širokom programu enciklopedijske obradbe različitih područja LZMK nije zaobišao ni svijet športa, pa je objavio i iscrpnu enciklopediju svih područja športa i tjelesnog odgoja – Enciklopediju fizičke kulture (I–II; 1975–76; glavni urednik M. Flander). Kao nacionalni projekt od najviše kulturne, obrazovne i društvene važnosti počela je izlaziti i Hrvatska enciklopedija (glavni urednici D. Brozović, 1999–2001; A. Kovačec, 2002–05; S. Ravlić, 2006–09); od 1999. do 2009. izašlo je 11 svezaka. Nastavljajući petostoljetnu tradiciju hrvatske leksikografije, Hrvatska enciklopedija nastojala je sintetizirati sveukupnu povijest i kulturu hrvatskog naroda, ali unutar globalne okvirnice, u kojoj su prstenasto i spiralno – i bliži i daljnji, i srodni i nesrodni, pojedinci i zajednice, narodi i države. U tom je smislu Hrvatska enciklopedija u tradiciji klasične europske enciklopedije (francuskog ili britanskog tipa), ali i sa svim potrebnim značajkama posebne, nacionalne enciklopedije, s obiljem biografskih i povijesnih podataka. Pa ipak, 70% prostora je posvećeno sveopćemu pojmovniku zemlje i svemira, a 30% užemu nacionalnom predmetniku. Cjelokupan enciklopedijski niz obuhvaća 11 svezaka, s 1 000 000 redaka i 10 000 likovnih priloga. Od 2013. objavljuje se mrežno izdanje.
