kolonijalizam, smjer u vanjskoj politici onih država koje nastoje politički i gospodarski podrediti druge zemlje ili čak cijela kontinentska područja, u kojima radi očuvanja svoje prevlasti osnivaju kolonije.
Kolonijalizam je podjela svijeta na osnovi moći (sile). Najranija je takva podjela kolonijalnih interesnih sfera ona iz 1494. i 1529. između Španjolske i Portugala – Španjolska je time stekla Novi svijet (uz iznimku dijela Brazila) i uglavnom Pacifik, a Portugal Afriku, Aziju i dio Dalekog istoka. U početku se iz kolonija crpilo zlato, srebro, mirodije, ali s gospodarskim napretkom u XIX. st. (industrija, transport), one su postale zanimljive za širu eksploataciju, pa su se od nekadanjih obalnih uporišta kolonijalne sile počele širiti i zaposjedati unutrašnjost kontinenata (Afrika, Azija). Posebice od 1870-ih kolonije su bile izvor sirovina, tržište za vlastite proizvode, rješenje za demografske probleme (prirodna bogatstva i veličina kolonija trebali su riješiti problem viškova stanovništva u metropoli) te izraz geopolitičkih interesâ (kolonije su se osvajale radi sprječavanja i širenja neke suparničke sile; pritom su važni i geostrateški ciljevi – nadzor pomorskih tjesnaca i putova, uporišta, zaleđa i sl.). Klasičnim kolonijalnim silama smatraju se obično Španjolska, Portugal, Engleska, Nizozemska, Francuska, Belgija, SAD, Njemačka, Italija i Japan; među njih valja ubrojiti i carsku Rusiju, jer je njezino širenje na Kavkaz i u srednju Aziju imalo također kolonijalno obilježje. Gospodarska eksploatacija u kolonijama dvojake je naravi: a) izravno pljačkaška koja je uglavnom onemogućavala gospodarski razvoj u kolonijama jer je glavni interes bio usmjeren prema dobivanju plemenitih kovina, i b) eksploatacija koja razvija proizvodne snage i u koloniji (plantaže, rudarstvo, promet), iako prvenstveno u skladu s interesima metropole. Glavna faza kolonijalizma bitno je vezana uz modernije oblike prometa (parobrodarstvo). Izgradnja željezničkih pruga u kolonijama uvjetovana je tzv. penetracijskim krakovima. Kolonijalizam u početku nije jasno odredio granice osvojenih područja, a poslije su (nakon 1870-ih) »granice« bile nametnute (linijske, geometrijske) prema interesima i snazi europskih sila bez obzira na gospodarsko-geografske i političko-administrativne cjeline. Kolonijalizam je konzervirao odnose iz prošlosti (tribalizam) i otežavajući je čimbenik razvoja nacija i državnosti. Razvijala se posebna ideologija koja je tu politiku opravdavala »donošenjem civilizacije«. Suparništvo među kolonijalnim silama bio je jedan od uzroka I. svjetskog rata i povremenih pa i trajnijih sukoba u svjetskim odnosima sve do danas. Unatoč svekolikom eksploatiranju, kolonijalne sile su mnoge zemlje uključile u svjetsko tržište pa su im uza svu proturječnost kolonijalne vladavine otvorile put k modernoj državi. (→ kolonije; dekolonizacija)
Kolonijalizam i književnost. Tek su se u drugoj polovici XX. st. s pokretom antikolonijalizma počeli uzimati u obzir složeni odnosi književnih tekstova i njihova kolonijalnoga konteksta. Pročitana u tom svjetlu europska se književnost posljednjih četiriju stoljeća pokazala kao jedno od sredstava održavanja odnosa premoći i nadzora. Književni tekst Zapada (npr. Oluja W. Shakespearea ili Srce tame J. Conrada) u učionicama koloniziranih zemalja širio je uz proklamirane humanističke vrijednosti civilizirane Europe i sve njezine kulturne i rasne predrasude. Primitivna usmena tradicija koloniziranih zemalja pritom se držala prevladanom razvojnom fazom modernije i pisane europske književne umjetnosti. No uvođenje pretkolonijalnih i neeuropskih tradicija u doba tzv. postkolonijalne književnosti ozbiljno je narušilo eurocentrični kanon i razvojnu sliku tzv. velike svjetske književnosti. Pročitan iz perspektive postkolonijalne kritike kolonijalni je diskurs oblikovao živote podjednako svojih proizvođača i potrošača, jer je gradio identitet imperijalne kulture na drugosti koloniziranih (F. Fanon, Crna koža, bijele maske, 1952; E. W. Said, Orijentalizam, 1978). Mogućnost književne i kritičke subverzije učinaka tog diskursa preuzimanjem i preispisivanjem nekog od njegovih oblika velika je tema postkolonijalne teorije (Homi K. Bhabha, Smještanje kulture – The Location of Culture, 1994). U tom se sklopu upozorava na opasnost od ponovne homogenizacije iskustava u nekoć koloniziranim zemljama, na potrebu dijaloga i priznavanja mnoštva povijesti podčinjenih (G. Ch. Spivak, Mogu li podčinjeni govoriti?, 1985).
