gazija (tur. gazi < arap. ġāzin: ratnik, pobjednik), u širem smislu, svaki vojnik musliman; u užem smislu, musliman koji protiv nevjernika pokreće vojni pohod (ġazwa) upadom na njegov teritorij te brani granice islamske zemlje kada je izložena napadu nevjernika. Uzor gazije sam je poslanik Muhamed, koji je sudjelovao u 12 vojnih pohoda (ġazawāt ar-rasūl). Poslije, tijekom višestoljetnoga ratovanja s Bizantskim Carstvom na maloazijskoj fronti, niz muslimanskih političkih entiteta na granici (ponajviše hamdanidska država) preuzeo je od Bizantinaca bogatu tradiciju o graničarima (akritima), ponajviše u formi epske pjesme (npr. ep o Digenu Akriti), i razvio vlastitu predodžbu o viteškim vrlinama koje muslimanski gazija treba imati. Na drugoj fronti islamskoga svijeta prema nevjernicima, u Horasanu je Mahmud od Gaznija (sultan 1002–30) kroz 17 vojnih pohoda na Indijski potkontinent stvorio ideal muslimanskoga ratnika s velikim junacima perzijske mitologije kao uzorima, čine je stekao epitet prvoga »sultana gazije«. Seldžuci će, kao nasljednici velikih turkijskih muslimanskih carstava Karahanida i Gaznavida, ujediniti te dvije gazijske tradicije i od Bizantinaca preuzeti Malu Aziju, a od njih će iste gazijske elemente naslijediti i Osmanlije. U Osmanskom Carstvu također počasni naslov što se davao vojskovođi koji se proslavio u »svetom ratu« (npr. Gazi Isa-beg Ishaković, Gazi Husrev-beg), pa je kao takav ušao i u titular nekih vladara (npr. Gazi Osman i njegov sin Gazi Orhan).
