brutalizam (prema franc. béton brut: sirovi beton), arhitektonski stil koji je proizašao sredinom XX. st. iz modernističkoga pokreta, posebice pod utjecajem Le Corbusiera, Miesa van der Rohea, pa i Louisa Kahna i Alvara Aalta. Prepoznatljiv je po uporabi masivnih, ekspresivnih betonskih struktura, neobrađene površine, po nerijetko vidljivim čeličnim gredama i instalacijama te utilitarističkoj estetici. Prvi su izraz brutalizam uporabili engleski arhitekti Alison i Peter Smithson 1954. kako bi opisali Le Corbusierova ostvarenja nakon 1930., njihove monumentalne skulpturalne oblike u lijevanom betonu. Potom su A. i P. Smithson (škola u Hunstantonu u Norfolku, 1954) i drugi arhitekti počeli projektirati ostvarenja koja su oblikovala masivne, betonske siluete, značajke koje se danas najviše vezuju uz brutalističke zgrade.
Zbog potreba za priuštivim, funkcionalnim zgradama stil se uvelike rabio pri izgradnji javnih ustanova i socijalnih stanova. Proširio se diljem svijeta, osobito Europom (Ernesto Nathan Rogers i Enrico Peressutti, zgrada Torre Velasca, 1958., Milano; A. i P. Smithson, zgrada za The Economist ili Smithson Tower, 1965., i kompleks društvenih stanova Robin Hood Gardens, 1972., Denys Lasdun, Kraljevsko nacionalno kazalište, 1976., Peter Chamberlin i Geoffry Powell, Umjetnički centar Barbican, 1982., sve u Londonu; Francisco Javier Sáenz de Oiza, zgrada Torres Blancas, 1969., Madrid), SAD-om (Harry Weese, postaje podzemne željeznice , 1960., Washington; Marcel Breuer, Muzej američke umjetnosti Whitney, 1966., New York), Kanadom (Moshe Safdie, stambeni kompleks Habitat 67, 1967., Montréal), Japanom (Kunio Maekawa, Društveni centar Setagaya, 1959., Tokyo), Australijom (Daryl Jackson i Kevin Borland, sportski kompleks s bazenima »Harold Holt«, 1967., Melbourne), Brazilom (Lina Bo Bardi, Muzej umjetnosti, 1968., São Paulo), Argentinom (Clorindo Testa, Nacionalna knjižnica Argentine, 1962–90., Buenos Aires). Uz knjižnice, crkve, kulturne ustanove, trgovačke centre, stambene blokove, parkirališta, brutalistička se arhitektura 1960-ih i 1970-ih osobito raširila sveučilišnim kampusima (D. Lasdun, Sveučilište East Anglia u Norwichu; James Stirling, Povijesni fakultet Sveučilišta u Cambridgeu; Fakultet egzaktnih i prirodnih znanosti i Fakultet arhitekture, dizajna i urbanizma Sveučilišta u Buenos Airesu; Walter Netsch, istočni kampus Sveučilišta Illinois u Chicagu; Emerson Stewart Williams, Koledž Crafton Hills u Yucaipi, California; Behruz i Altuğ Çinici, kampus Tehničkog sveučilišta Bliskog istoka u Ankari; Medicinsko-farmaceutsko sveučilište u Ho Chi Minhu).
Kao izrazito monumentalna arhitektura koja dominira nad okolnim povijesnim zgradama, brutalizam se brzo proširio i u socijalističkim zemljama, u Poljskoj (Maciej Gintowt i Maciej Krasiński, Hala Olivia, 1965., Gdańsk), Bugarskoj (željeznički kolodvor, 1974., i Aleksandar Barov, Nacionalna palača kulture, 1981., oboje u Sofiji), Sovjetskom Savezu (zgrada TASS-a, 1977., Moskva), pa i Vijetnamu gdje su ga uveli sovjetski arhitekti poput Garoljda Grigorjeviča Isakoviča (Palača kulture i rada Vijetnamsko-sovjetskog prijateljstva, 1985., Hanoi), a svrha mu je bila pokazati snagu i širenje socijalističkog društva. U SFRJ brutalistička arhitektura najčešće se ostvarivala u masovnoj gradnji stambenih blokova i zgrada (Božidar Janković, Branislav Karadžić i Aleksandar Stjepanović, stambeni blok 23, 1978., i Mihajlo Mitrović, Zapadna kapija Beograda, golemi neboderi s rotirajućim restoranom na vrhu, 1980., sve u Beogradu) pa tako i u Hrvatskoj (Berislav Šerbetić, Vjenceslav Richter i Olga Korenik, Richterovi neboderi, tzv. Rakete, Vrbik, 1968., Miroslav Catinelli, zgrada Super Andrija, Siget, 1973., i Đuro Mirković i Nevenka Postružnik, zgrada Mamutica, Travno, 1974., sve u Zagrebu; Frano Gotovac, zgrada Krstarica, Split 3, 1973). Istodobno su u tom stilu izgrađene i neke od javnih zgrada (Edvard Ravnikar, Cankarjev dom, 1960–74., Ljubljana; Georgi Konstantinovski, Studentski dom »Goce Delčev«, 1969., i Marko Mušič, Sveučilišni kompleks Ćirila i Metoda, 1974., oboje u Skoplju) te nekoliko impozantnih spomenika na temu antifašističke borbe (Miodrag Živković, spomenik na Tjentištu kraj Foče, 1968., Dušan Džamonja, spomenik na Kozari, 1972., Vojin Bakić i Berislav Šerbetić, spomenik na Petrovoj gori, 1979).
Dok su mnogi arhitekti bili fascinirani izgledom i dojmom brutalističke arhitekture, široka je publika često nije prihvaćala. Sve se više 1980-ih počela smatrati hladnom, otuđenom i »neugodnom«, ponajviše zbog monumentalnih oblika koji su asocirali i na totalitarističke sustave, a podložnost oštećenjima tijekom starenja (uglavnom uzrokovanih vodom) povezivala je brutalizam i s urbanim propadanjem. Unatoč tomu u XXI. st. brutalistička su se ostvarenja počela uvrštavati na popis povijesno značajnih građevina, dobivaju status zaštićenih spomenika te su ponovno postala zanimljiva objavom niza vodiča i knjiga, uključujući opsežni Atlas brutalističke arhitekture (Atlas of Brutalist Architecture, 2018) koji ih prikazuje kao veliki međunarodni arhitektonski fenomen s primjerima iz 102 zemlje, a istodobno su se pojavile i neke neobrutalističke građevine, poput Studentskoga centra Silberrad (2015) na Sveučilištu u Essexu.
