antifašizam (anti- + fašizam), politički pokret protiv fašizma i nacizma. Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se »fašizam« rabio kao generički pojam koji označuje ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskomu fašizmu (kao i njemačkomu nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama takvih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam kao oznaku za pokret utemeljen na negaciji bitnih ideoloških postavki fašizma i nacizma. U razdoblju fašističko-nacističkih agresija 1930-ih i tijekom II. svjetskog rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkih presezanja.
Sam pojam javio se u fašističkoj Italiji 1920-ih. Fašistički režim antifašistima je nazivao sve svoje političke protivnike, a 1925. Benedetto Croce sastavlja Manifest antifašističkih intelektualaca (kojeg je supotpisalo više stotina intelektualaca), kao odgovor na Manifest fašističkih intelektualaca Giovannija Gentilea. U raznim zemljama antifašizam je potom poprimio različite organizacijske oblike. Najraniji je takav oblik bila Talijanska antifašistička koncentracija, koju su u izbjeglištvu 1927. organizirale tri političke stranke (Talijanska socijalistička stranka, Socijalistička stranka talijanskih radnika, Talijanska republikanska stranka), Opća konfederacija rada i Talijanska liga ljudskih prava.
Komunisti su se brzo uključili u antifašistički pokret, ali su na osnovi zaključaka Kominterne 1928., isprva odbijali suradnju s drugim antifašističkim opcijama, da bi nakon 1935. podržali savez u borbi protiv fašizma. No, komunističke su, manje ili više neprikrivene, nakane, uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im sudjelovanje u njemu omogući revolucionarno preuzimanje vlasti. Ideje antifašističkoga pokreta preuzela je tijekom II. svjetskog rata Antifašistička koalicija. Međunarodne konferencije u tom razdoblju, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.
Antifašistički pokret u Hrvatskoj već je tijekom 1941. postao vrlo jak, da bi snažio praktički bez zastoja prema kraju rata. I u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su u njemu uvijek imali ključne funkcije. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv njemačke i talijanske vojske, ustaških i četničkih postrojbi, stalno i neraskidivo vezale uz komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.
U Europi nakon II. svjetskog rata pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima neofašizma, rasizma, ksenofobije i antisemitizma, a u komunističkom bloku pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima pa se u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom gubeći svoju prvotnu demokratsku poruku.
