Zenon (latinski Flavius Zeno, grčki Zήνων, Zḗnōn), istočnorimski car (Zenopolis, Mala Azija, 425. ili 430 – Carigrad, 9. IV. 491). Vladao 474–475. i 476–491. Izaurijskog podrijetla, kao jedan od vođa tamošnjih ratničkih skupina stupio je u službu istočnorimskog cara Lava I. i ubrzo mu postao glavnim osloncem u borbi protiv utjecaja generala Aspara. Carevom kćeri Arijadnom oženio se 466. pritom zamijenivši ime Tarasis (ili Tarasikodisa) grčkim Zenon. Nakon careve smrti od siječnja 474. bio je suvladar (s njegovim sinom Lavom II.) i august, a pošto je Lav II. u studenom iste godine iznenada umro, zavladao je samostalno. Početkom 475. prijestolje je uzurpirao Bazilisk, no Zenon se bez većeg otpora vratio na vlast u kolovozu 476. Zbog podrijetla nije bio popularan među pukom te se suočio s nekoliko pobuna, od kojih se ističu one rođaka mu Marcijana (479) te generala Ila i Leoncija (484–488). Za njegove je vladavine došlo do raspada carske vlasti na zapadu. Nakon što je 476. Odoakar zbacio Romula Augustula i odbio postaviti novoga cara, Zenon ga je prešutno prihvatio kao upravitelja Italije, ali uz uvjet nominalne podložnosti prethodno svrgnutomu zapadnorimskom caru Juliju Nepotu. Iako je nakon Nepotova umorstva 480. Zenon jedini zadržao carski naslov, nije imao snage nametnuti utjecaj u Italiji i preostalim zapadnorimskim pokrajinama. Ipak, 488. potaknuo je gotskog vođu Teodorika da se uputi u Italiju te je Teodorik, nakon Odoakrova ubojstva 493. postao, uz Zenonov blagoslov, upravitelj Italije, a Istočnorimsko Carstvo ujedno se odlaskom Gota oslobodilo germanskog utjecaja. Budući da nakon Zenona nijedan istočnorimski car nije imenovao ili prihvatio drugoga cara na zapadu, dio povjesničara smatra ga prvim vladarom tzv. Bizantskog Carstva. Nastojao je pomiriti suprotstavljena kristološka učenja (kalcedonsko, miafizitsko i monofizitsko) te je 482. dao objaviti Henotikon (ἑνωτιϰόν – henōtikón, doslovno: edikt o sjedinjenju); taj je dokument, međutim, izbjegavanjem spomena ključnih teoloških razlika produbio podjele, osobito nakon što je papa Feliks III. ekskomunicirao carigradskog patrijarha Akacija zbog podrške ediktu i tako započeo tzv. Akacijevu shizmu (484–519).
