Lav I. (latinski Flavius Valerius Leo, grčki Λέων, Léōn), istočnorimski car (Trakija, oko 401 – Carigrad, 18. I. 474). Tračkoga podrijetla, tijekom relativno nezapažene vojne karijere dosegnuo je položaj zapovjednika (tribuna) elitnog odreda smještena u Eudoksiopolu (Eudoksiópolis; danas Silivri) nedaleko od Carigrada. Kao blizak suradnik utjecajnoga generala Aspara neočekivano je proglašen carem 457. nakon Marcijanove smrti. Budući da nije imao dinastičkih veza s prethodnicima, kao ni potvrdu zapadnorimskog cara, početak vlasti obilježila mu je dotad najraskošnija ceremonija krunidbe pri čemu je uvedena novina da vladaru krunu daje carigradski patrijarh (čime su spojeni tradicionalni rimski i novi kršćanski atributi vlasti), što se održalo do propasti Istočnorimskoga (Bizantskog) Carstva. Istočnorimsku vojnu snagu ojačao je trupama maloazijskoga ratničkog plemena Izaurijaca, a uz pomoć njihova vođe Zenona, uspio se sredinom 460-ih osloboditi Aspara i germanskoga utjecaja. Ojačan novim savezom 471. dao je ubiti Aspara i sina mu Ardabura, čime je zadobio nadimak Krvnik (latinski Macellus) i potaknuo pobunu dijela gotskih vojnika. Aktivno uključen u politiku zapadnog dijela carstva, za tamošnjeg cara, u dogovoru s generalom Ricimerom, 467. postavio je Prokopija Antemija, a nakon njegova ubojstva podržao je Julija Nepota. Težeći obnoviti rimsku vlast nad Afrikom, u savezu sa zapadnorimskom vojskom 468. napao je Vandale. Velika i skupa ekspedicija s više od 1100 brodova i oko 100 000 vojnika dovela je carstvo na rub bankrota, a završila je katastrofalnim porazom. U crkvenim pitanjima dosljedno je provodio odluke Kalcedonskoga koncila iz 451., zbog čega je u pravoslavlju komemoriran kao svetac. Za njegove vladavine više od polovice Carigrada uništeno je u požaru 465.
