Wales [wẹilz] (velški Cymru [kə'mrɨ]), dio Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske; 20 782 km². Wales obuhvaća istoimeni poluotok na zapadnome dijelu otoka Velike Britanije, obližnje otoke u Irskome moru (Anglesey i Holy Island) te niz otočića u Saint George’s i Bristolskome kanalu (Bardsey, Ramsey, Skomer, Skokholm, Caldy i dr.). Od Engleske ga na istoku dijeli granična crta koja se pruža od estuarija rijeke Dee do estuarija rijeke Severn.
Prirodna obilježja
Najveći dio Walesa zauzima staro, u paleozoiku nabrano Kambrijsko gorje (Cambrian Mountains). Građeno je uglavnom od pješčenjaka, škriljavaca i vapnenca. Najviši je vrh Snowdon (1085 m) u istoimenome planinskom masivu u sjevernome dijelu Walesa. Pretežno uravnjeno središnje gorje presijecaju mnogobrojne duboke riječne doline (Wye, Severn, Dee, Teifi, Towy); obala je razvedena (od zaljeva je najveći Cardigan). Vlažna oceanska klima izrazitija je u zapadnim primorskim krajevima; godišnja količina oborina iznosi do 5000 mm (Snowdon). Više dijelove planinskoga područja pokrivaju vrištine i prostrani pašnjaci; na prigorju i u riječnim dolinama ima listopadnih i četinjačkih šuma. Oko 20% teritorija zaštićeno je nacionalnim parkovima: Snowdonia (2142 km², osnovan 1951), Brecon Beacons (1344 km², osnovan 1957) i Pembrokeshire Coast (629 km², osnovan 1952).
Stanovništvo
U Walesu živi 3 063 456 st. (2011; 3 125 165 st. prema procjeni 2017) ili 147 st./km², pretežno Velšana i Engleza. Wales je etnički homogeniji od ostalih dijelova Velike Britanije; 93,2% stanovništva izjasnilo se za popisa 2011. bijelcima Britancima (Velšani, Englezi, Škoti, Irci); ostalih je bijelaca 1,8%, Azijaca 1,8%, a ostalih 3,2%. Službeni su jezici engleski i velški (govori ga 19% stanovništva, 2011). Glavnina stanovništva živi u južnome dijelu Walesa, uz obalu Bristolskoga zaljeva i okolnim nizinama. Glavni je grad Cardiff (335 145 st., 2011); ostali su veći gradovi: Swansea (179 485 st., 2011), Newport (128 060 st., 2011) i Wrexham (61 603 st., 2011). Sveučilišta su u Cardiffu (osnovano 1893), Aberystwythu, Bangoru, Swanseau, Wrexhamu.
Promet
Glavne su cestovne i željezničke prometnice smjera istok–zapad, koje povezuju obalu Walesa s Engleskom; najprometniji je pravac u južnome, najgušće naseljenome dijelu, od Fishgarda na zapadnoj obali, preko Cardiffa za engleski Bristol, a na sjeveru od Holyheada (Holy Island) i Bangora, uz sjevernu obalu, prema engleskom Chesteru (za Liverpool i Manchester). Među lukama prometom se ističu Milford Haven (32,0 milijuna tona, uglavnom nafte i derivata, 2017), Newport, Cardiff i Swansea. Trajektnim linijama (Holyhead, Pembroke, Fishguard) Wales je povezan s Irskom. Najprometnija je zračna luka Cardiff (1,5 milijuna putnika, 2017).
Povijest
Prvi tragovi nastanjenosti na području današnjega Walesa mogu se pratiti od paleolitika. U III. tisućljeću pr. Kr. na to su područje došli mezolitički lovci skupljači i ribari, a nakon njih neolitičko stanovništvo (u II. tisućljeću pr. Kr.), koje je gradilo monumentalne megalitske nastambe (Terr Drew i Terr Beirdd). Gradnja megalitskih građevina nastavila se i u brončano doba, koje je u Walesu započelo oko 1800. god. pr. Kr. Željezno doba, obilježeno gradnjom visinskih gradinskih naselja, započelo je seobom Kelta, koji su se u Wales doselili oko 600. pr. Kr. Prilikom seobe potisnuli su potomke pretkeltskoga domorodačkog stanovništva. U doba rimske invazije na sjeverne dijelove Britanije (I. st.), područje današnjega Walesa bilo je podijeljeno između pet plemena britskih Kelta (Dekangi, Ordovičani, Demeti, Silurci i Kornvolci). Ona su pružala otpor rimskim legijama, koje su tek pod vodstvom rimskih namjesnika u Britaniji Seksta Julija Frontina (74–77) i Gneja Julija Agrikole (77–84) osvojile Wales. Isprva se Wales nalazio u sastavu rimske provincije Britanije, a od početka II. st. u sklopu provincije Gornje Britanije (Britannia Superior). Pod njihovom je vlašću to područje ostalo sve do god. 407., kada su se Rimljani povukli.
Već potkraj rimske vladavine, a osobito nakon što su se Rimljani početkom V. st. povukli iz Britanije, u Walesu su se s britskim Keltima sukobljavali goidelski Kelti. U VI. st. u zemlji se već širilo kršćanstvo. Kada je potkraj VI. st. počela najezda Anglosasa, oba su se keltska plemena (poznata kao Kimri) udružila protiv zajedničkoga neprijatelja, koji ih je nazivao Velšanima (Welsh), što je na anglosaskome značilo »stranac«. Tada su Velšani živjeli razdvojeno u klanovima pa je takav poredak onemogućio organizaciju jedinstvene države. U VIII. st. Offa, kralj Mercije, uspio je osvojiti područje između rijeka Severn i Wye te tako potisnuti Velšane u planinski kraj na zapadu. Wales je također bio zahvaćen naletom Normana (IX. st.), koji se ondje, međutim, nisu mogli učvrstiti budući da im je žestoki otpor pružio Hywel Dda. On je 918. priznao vrhovništvo anglosaskoga kralja Eduarda Starijega, što mu je omogućilo da pod njegovom zaštitom, kao i zaštitom njegovih nasljednika na prijestolju, svoju vlast između 942. i 950. proširi na cijeli današnji Wales. Nakon njegove smrti, Wales se ponovno raspao na niz manjih feudalnih kraljevstva i klanskih područja. Do ponovnog ujedinjenja došlo je tek za vladavine Gruffydda ap Llewelyna, koji je uspio potisnuti Anglosase i zavladati cijelim Walesom. Osvojivši Englesku 1066., Normani su napali i Wales, koji im se žestoko odupro. Unatoč pruženu otporu, istočni dijelovi Walesa pali su pod vlast Normana, koji su za zaštitu toga posjeda podignuli niz snažnih utvrda. U XII. i XIII. st. Wales je bio podijeljen na kraljevstva Gwynedd, Powys i Deheubarth, a njegovi jugoistočni i južni dijelovi nalazili su se u sklopu Engleske. Za vladavine kralja Llewelyna ap Iorwetha (1194–1240) došlo je do nagloga jačanja Gwynedda, teritorij kojega je do 1234. proširio na Powys i Deheubarth. Za njegove vladavine Wales se postupno feudalizirao po uzoru na susjedno englesko-normansko kraljevstvo.
Sukobi s Englezima, koji su započeli već za vladavine Llewelyna ap Iorwetha, nastavili su se i za njegovih nasljednika na prijestolju te 1267. završili porazom. Tada je njegov unuk, Llewelyn ap Gruffydd, morao Mirom u Montgomeryju priznati vrhovništvo engleskoga kralja Henrika III., a ovaj ga je za uzvrat potvrdio za princa od Walesa. Kada se Llewelyn ap Gruffydd pobunio protiv engleskoga vrhovništva, kralj Eduard I. je zaratio s Walesom i, nakon niza brutalnih vojnih kampanja, zagospodario zemljom te je Llewelyn 1277. morao priznati englesko vrhovništvo. Kada je 1282. dignuo ustanak protiv Engleza, pao je u borbi, a njegov brat Dafydd bio je 1283. zarobljen i smaknut, pa je tako izumrla velška dinastija. Eduard I. posebnim je statutom podvrgnuo njezine zemlje engleskoj kruni, podijelio ih u grofovije, kojima je na čelo postavio engleske feudalce, a engleski je prijestolonasljednik proglašen 1301. princom od Walesa. Iako je Eduard I. sagradio u Walesu niz utvrda garnizoni kojih su osiguravali englesku dominaciju, u velikim dijelovima Walesa ostavio je domaće plemstvo na vlasti. Jedan od njih, Owen Glendower, dignuo je 1400. ustanak protiv Engleza i proglasio se neovisnim princom od Walesa. Podupiran od Francuske, a i od nekih engleskih feudalaca, Glendower je bio poražen tek nakon 1405. Za vladavine dinastije Tudor (koja i sama po Owenu Tudoru, djedu Henrika VII., potječe iz Walesa) obje su se zemlje sjedinile na temelju tzv. Zakona o Uniji (1536. i 1542), pa je Wales dobio i svoje predstavnike u engleskom Parlamentu. Crkvena reformacija u XVI. st. isprva se teško širila u katoličkom Walesu, a učvrstila se tek kada su crkvene knjige i Biblija bile prevedene na velški. Za građanskoga rata u XVII. st. Wales, kao i Irska, podupirali su Karla I. protiv Parlamenta. Uklapanjem Walesa u engleski državni okvir s jednakim pravima svih građana i povijesnih zemalja na britanskom otočju te s podjelom velškoga područja na 12 grofovija koje su stekle pravo slanja svojih zastupnika u britanski Donji dom, riješeno je višestoljetno velško pitanje, premda je narod ostao privržen svojim običajima i svojemu jeziku. Živa težnja za očuvanjem vlastitog identiteta potaknula je u XVIII. st. nastanak mnogobrojnih vjerskih pokreta, koji su bili kritički raspoloženi prema službenoj Anglikanskoj crkvi. To je gibanje rezultiralo 1811. odcjepljenjem velških metodista od Anglikanske crkve.
Južni Wales je nakon industrijske revolucije dobio u Velikoj Britaniji znatnu ulogu, jer se u njem nalaze velike zalihe ugljena i željezne rude. Interesi industrijalaca, zastupnika načela slobodne trgovine, učinili su Wales jakim uporištem građanskoga liberalizma. U prvoj polovici XIX. st. (1839–44) izbile su u Walesu velike bune kojima je uzrok bilo nezadovoljstvo poljoprivrednoga stanovništva zakonom o žitu, što ga je izglasao britanski Parlament, a koji je štetio interesima seoskoga stanovništva. U doba jačanja čartističkoga pokreta u Walesu je bilo i oružanih sukoba (1848). Narod se bunio i protiv crkvene desetine, što je također dovodilo do oružanih sukoba s policijom (1886–91). Potkraj XIX. st. osnovan je pokret velških autonomista, koji su težili za tim da Wales upravlja sam sobom (Home Rule). Taj pokret, međutim, nije imao širega zamaha. U XX. st. razvila su se oko rudnika i željezara velika gradska središta.
God. 1949. pri britanskoj vladi bilo je osnovano savjetodavno Vijeće za Wales. Od listopada 1951. Wales je bio u nadležnosti posebnoga nižeg ministra (doministra), a od listopada 1964. u nadležnosti je Državnoga tajnika (ministra) za Wales; u travnju 1965. osnovan je Ured za Wales. U prosincu 1955. Cardiff je proglašen glavnim gradom Walesa; zakonom iz 1967. velški jezik dobio je mogućnost službene uporabe. Većoj samostalnosti nastavila je težiti Stranka Walesa (velški Plaid Cymru – PC; osnovana 1925). Tijekom 1970-ih bili su izraženiji zahtjevi za uporabom velškoga jezika u masovnim medijima (početkom 1977. BBC je započeo radijski program na velškom). Na referendumu održanome početkom ožujka 1979. većina građana nije prihvatila uvođenje samouprave. U studenome 1982. pokrenut je prvi televizijski program na velškom jeziku. Zakonom iz 1993. velški je potvrđen kao službeni jezik. Na referendumu u rujnu 1997. s malom većinom podržano je uvođenje samouprave te je, nakon donošenja zakona (potkraj srpnja 1998), u Cardiffu u svibnju 1999. osnovana Nacionalna skupština za Wales (time je prestao djelovati Ured za Wales). Na izborima 1999., 2003. i 2007. najviše glasova osvojila je Laburistička stranka. U srpnju 2006. britanski Parlament zakonom je proširio ovlasti Nacionalne skupštine za Wales. Laburisti su ostali vodeća stranka i nakon izbora 2011. i 2016 (od 2009. predvodi ih Carwyn Jones; na položaju je premijera Walesa od prosinca 2009).
