Varlaj, Vladimir, hrvatski slikar (Zagreb, 25. VIII. 1895 – Zagreb, 14. VIII. 1962). Jedan od najznačajnijih hrvatskih likovnih umjetnika između svjetskih ratova, magično-realističnoga izraza, temeljenoga na sezanizmu i postkubizmu.
U Zagrebu je polazio privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana 1912., radio u fotografskom atelijeru Mihaila Merćepa 1912–13., potom pohađao ALU s kojega je izbačen 1914 (diplomirao tek 1934). Mobiliziran je 1915. na rusko ratište, s kojega se vraća 1917. kao invalid. Neko vrijeme provodi u Pragu te nakon povratka, kao član neformalne skupine tzv. praške četvorke, s Milivojem Uzelcem, Vilkom Gecanom i Marijanom Trepšeom, nastupa na izložbama Proljetnoga salona (1919–21). Međutim, zbog neslaganja s njihovom avangardnom poetikom, uskoro se odvaja u Grupu nezavisnih umjetnika, s kojom izlaže na svim njezinim izložbama (1921–27). Opterećen teškom bolešću, čitav je opus stvorio u razdoblju do početka 1940-ih.
Nakon najranijih radova u kojima je vidljiv Krizmanov utjecaj (Suton nad rijekom, 1911), već je 1919–20. formirao likovni izraz oslanjajući se većinom na slikarstvo Paula Cézannea i Andréa Deraina, no dijelom i starih majstora Pietera Bruegela i Rembrandta te njemačkoga romantizma (npr. Caspara Davida Friedricha). Njegove magično-realistične pejzaže odlikuje dubok, ukošen prostor, jasni i čisti, gotovo geometrijski oblici izraženih volumena, zaglađene caklinaste površine, izražene sjene te izostanak ljudskih figura, čime postiže dojam ukočenosti i hladnoće. Oslonjen uglavnom na žutu i zelenu boju Cézanneova spektra, njihovim ugašenim nijansama i nježnim tonskim prijelazima postiže specifičnu, prepoznatljivu gamu. Slikao je najčešće planinu Klek iz raznih vizura te u različita godišnja doba i doba dana (Kuće pod Klekom i Klek pred oluju, 1926., Klek / krajolik s vlakom, 1929., NMMU; Klek s rijekom Dobrom, 1928), ali i pejzaže Gorskoga kotara nerijetko ističući karakteristične građevine (Snježni krajolik, 1926. i Voćnjak na selu, NMMU; Mlin, 1929; Pilana u Vrbovskom, 1930; Pred seoskom kućom), motive i vedute iz Hrvatskoga primorja (Iz Novog, 1920; Primorski krajolik s crkvom II, 1929; Ulica, 1932., NMMU), osobito s otoka Krka (Vrbnik i Vrbnička luka, 1921., NMMU; Motiv iz Baške, 1931), južne Dalmacije (Korčula, 1926), kao i iz Zagreba i okolice (Iza katedrale, 1928; Pogled iz Gregorijančeve, 1929., NMMU). Ističu se slike na kojima elemente naglašava radijantnom crvenom bojom postižući ekspresivnost, nadrealnost i snovitost prizora (Crvena kuća, 1923., NMMU; Maksimirska šuma, 1933; Prema Bakru). Po sklonosti čvrstim skulpturalnim i realistično prikazanim oblicima, motivima srednjovjekovnih mediteranskih gradića i planinskih krajolika te ozračju otuđenosti mnogi su mu radovi bliski djelima Alexandera Kanoldta. Povremeno se služio i fotografskim predlošcima (Motiv iz starog Vrbnika, 1925; Sljeme s Vrbovca).
Istaknuo se i akvarelima, u kojima je suzdržanom profinjenošću kolorita i kontroliranim razlijevanjem boje unutar čvrsto obrubljenih oblika dosegnuo vrhunce likovnoga izraza u toj tehnici (Barke u baškoj luci i Baška plaža, 1921., NMMU; Pogled na Novi, 1921; Dubrovnik, 1923., MUO; Krajolik s Korčule, 1923; Klek od Sv. Petra, 1925., MSUB; Motiv s Krka, Grafička zbirka NSK; Komiža; Opatovina; Zvonici katedrale; Dolina). Izradio je i vinjete (Mostar, Sarajevo, Jajce, Bosanci, Plitvice, Zagreb i dr., deplijan XI. međunarodnog kongresa PEN-a u Dubrovniku 1933., Grafička zbirka NSK).
Pred kraj slikarskog djelovanja, zbog smanjene pokretnosti više se posvećuje mrtvim prirodama (Mrtva priroda s lukom i kruhom; Marelice na stolu) te portretima i autoportretima (Portret sina, oko 1928; Autoportret, 1942., MSU; Portret supruge II).
Iako je istican kao jedan od najboljih hrvatskih pejzažista i akvarelista, prvi je put samostalno predstavljen tek postumno 1969. u NMMU-u u Zagrebu. Retrospektivna izložba priređena mu je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1992., a monografiju o njemu napisao je Frano Dulibić 2011.
