Sigismund III. Vasa (poljski Zygmunt III Waza, litavski Zigmantas Vaza), poljski kralj i litavski veliki knez te švedski kralj (dvorac Gripsholm, Mariefred, Švedska, 20. VI. 1566 – Varšava, 30. IV. 1632). Pripadnik dinastije Vasa, sin švedskog kralja Ivana III. i poljske princeze Katarine Jagelović, sestre Sigismunda II. Augusta, posljednjega poljskog kralja iz dinastije Jagelovića. Odgojen kao katolik da bi naslijedio poljsko prijestolje, izabran je, nakon smrti Stjepana Batoryja (1586), 1587. za kralja i velikog kneza poljsko-litavske unije uz potporu svoje tete Ane Jagelonske (poljski Anna Jagiellonka, litavski Ona Jogailaitė, 1523–96), Batoryjeve supruge, prihvativši, nakon vojnog obračuna s oporbom, smanjenje kraljevske moći i dodatno jačanje moći Sejma. Brakom s nadvojvotkinjom Anom Habsburg osigurao je koaliciju s Habsburzima (tijekom Češkog ustanka 1618–20. vojno je pomogao Ferdinanda II.). Bio je izraziti pristaša katoličke protureformacije te mu je vladavina obilježena pokušajima jačanja apsolutističke moći i nesnošljivošću spram protestanata. Stoga je, nakon što je 1592., poslije očeve smrti, naslijedio švedsku krunu (kojom je okrunjen 1594), u Švedskoj došlo do građanskoga rata 1597–99. te je 1599. bio prisiljen abdicirati (zamijenio ga je kao regent, njegov stric Karlo IX.), a u poljsko-švedskim ratovima 1600–29. izgubio je Estoniju, Livoniju i dio Pruske, kao i poljsku kontrolu nad Baltikom. U Poljskoj i Litvi je pak 1606–07. suzbio legalnu pobunu (poljski rokosz) šljahte i dijela magnata (tzv. pobuna Mikołaja Zebrzydowskog), ali je 1609. morao priznati ovlasti Sejma, elektivnost kralja i vjerske slobode. Sejm mu poslije nije odobrio da se priključi Tridesetogodišnjem ratu. Iskoristivši »doba velike smutnje« u Rusiji 1605–13., tijekom kojega su poljsko-litavski magnati i dobrovoljci podupirali »lažne careve« Dmitrija I. Samozvanca i Dmitrija II. Samozvanca, pokrenuo je nakon smrti Borisa Godunova Poljsko-moskovski rat (1609–18) – u koji se na ruskoj strani umiješala i Švedska – te je, zauzevši 1610–12. Moskvu, svrgnuo Vasilija Ivanoviča Šujskog i za cara postavio svojeg sina Vladislava, uz potporu ruskih boljara koji su očekivali vjerske slobode i privilegije. Izgubivši potporu u Rusiji, vojno je poražen u moskovskom ustanku 1611–12., iako su poljske snage uspjele osvojiti Smolensku Zemlju. S Osmanlijama je ratovao 1620–21. oko suvereniteta nad Moldavskim Kneževstvom (bitka kraj Hotina ili Hoćima 1621), izgubivši nadzor nad Moldavijom. Naslijedio ga je sin Vladislav IV. Vasa.
