Tridesetogodišnji rat, vjersko-politički oružani sukob vodećih europskih sila i njihovih saveznika, združenih u vojno-političke koalicije, u razdoblju 1618–48. Vjerske suprotnosti između katolika i protestanata u Svetom Rimskom Carstvu Njemačke Narodnosti od XVI. st. dalje jasno su se odrazile u suprotnosti između protestantskih knezova i katoličkoga carskog dvora dinastije Habsburg. Taj antagonizam zaoštravao se jačanjem pojedinih kneževina. U obranu svojih prava osnovali su njemački protestantski knezovi Protestantsku uniju 1608., a katolički Katoličku ligu 1609. Neke susjedne države koje su se pribojavale sve veće moći Habsburgovaca raspirivale su te razmirice i bile spremne umiješati se u sukob. Povod za izbijanje sukoba bilo je odbijanje rimsko-njemačkoga cara Ferdinanda II. da intervenira na ispade katolika u Češkoj. Protestanti (češki evangelici) na to su 23. V. 1618. izveli u Pragu tzv. prašku defenestraciju. To je bio znak za oružani ustanak protiv Habsburgovaca i početak Tridesetogodišnjega rata, koji se postupno pretvorio u rat europskih razmjerâ.
Češko-falačko razdoblje rata 1618–23.
Česi su 1618. prikupili oko 40 000 vojnika i opsjeli carske garnizone u Plzeňu i Českim Budějovicama. Iste godine carske snage prodrle su u Moravsku i u Češku do Praga, ali su se morale povući. Iduće godine snage Protestantske unije zaposjele su cijelu Češku, Moravsku i Šlesku, doprle do Beča i cara Ferdinanda II. lišile češ. prijestolja, a za kralja izabrale falačkog izbornoga kneza Fridrika V. Na to je Katolička liga s 20 000 španj. vojnika pod zapovjedništvom J. T. Tillyja i bavarskog izbornoga kneza Maksimilijana I. Velikog priskočila u pomoć caru. Nakon pobjede na Bíloj hori (8. XI. 1620) carske snage osvojile su Prag, Češku, Moravsku i Šlesku te otpočele teške progone protestanata i vođâ ustanka.
Donjosasko-dansko razdoblje rata 1623–29.
Car Ferdinand II. uputio je 1623. J. T. Tillyja protiv protestantskih knezova Njemačke. Ovi su, potpomognuti politički i vojno od Francuske, Engleske i Švedske, sklopili savez s danskim i norveškim kraljem Kristijanom IV. i tijekom 1624–25. prikupili 40 000 vojnika. Uto je A. Wallenstein organizirao za cara vojsku od 30 000 vojnika, među kojima je bilo i vojnika iz hrvatske Vojne krajine (laka konjica pod zapovjedništvom G. L. E. Isolanija). S njom je 1626. prodro u Sasku i potukao protestantsku vojsku pod zapovjedništvom E. Mansfelda kraj Dessaua. Ubrzo potom carske su postrojbe potukle dansko-norveškoga kralja kraj mjesta Lutter am Barenberge (zbog toga su Brandenburg i Braunschweig otpali od saveza protestantskih knezova), a već 1627. ponovno kraj Augsburga. Dotle se Wallensteinova vojska povećala na 100 000 ljudi, pa je zaposjela Pomorje i Mecklenburg, a glavnina je prodrla na Jylland i prisilila dansko-norveškoga kralja da se povuče na danske otoke. Carske su snage tijekom 1627. zauzele cijelu sjevernu obalu Njemačke osim Szczecina i Stralsunda. Uskoro je dansko-norveški kralj pristao na mir u Lübecku 12. V. 1629.
Švedsko razdoblje rata 1630–35.
Uznemiren pojavom Habsburgovaca na Baltiku, a potican od Francuske, švedski kralj Gustav II. Adolf stavio se na stranu njemačkih protestanata. Švedske snage, oko 15 000 vojnika, iskrcale su se 1630. na ušću Odre i zauzele Szczecin, kada je car Ferdinand II. otpustio Wallensteina i raspustio veći dio njegove vojske. Carske snage pod J. T. Tillyjem iduće su godine zauzele i spalile Magdeburg, ali su od Šveđana bile potučene kraj Breitenfelda i izgubile Leipzig. Gustav II. Adolf prodro je do Rajne, zauzeo Mainz i zaposjeo Alsace. Zbog toga su početkom 1632. katolički rajnski knezovi otpali od cara, španjolske postrojbe povukle su se u Nizozemsku, a Francuzi okupirali Trier i Koblenz. Kad je Gustav II. Adolf prodro u Bavarsku, odlučujuće je porazio carske snage; tom prigodom Tilly je bio smrtno ranjen. U takvoj situaciji car je Wallensteina ponovno odredio za vrhovnog zapovjednika i dao mu punomoć za vrbovanje vojske. On je za kratko vrijeme sakupio 40 000 vojnika. Ubrzo je zauzeo Prag, prodro u Sasku i osvojio Leipzig. Međutim, doživio je poraz od Šveđana kraj Lützena. Iako je tom prilikom poginuo Gustav II. Adolf, Švedska je nastavila rat. God. 1633. vodile su se borbe u južnoj Njemačkoj, Vestfaliji i Češkoj. Iduće godine Wallensteina su ubili vlastiti ljudi. Novi vrhovni zapovjednik carske vojske, nadvojvoda Ferdinand, odlučno je potukao Šveđane kraj Nördlingena 1634. i zatim zauzeo Baden i Württemberg. Ti uspjesi prisilili su veći dio protestantskih knezova da 1635. sklope s carem mir u Pragu.
Švedsko-francusko razdoblje rata 1635–48.
Protestantski knezovi južne Njemačke nisu prihvatili mir u Pragu pa su se obratili Francuskoj za pomoć. U savezu sa Švedskom tada se i Francuska uplela u rat koji je zahvatio golema područja između Baltika, Češke, Francuske i Atlantika. Borbe su se vodile u Porajnju, Moravskoj, Češkoj, Austriji i Danskoj. U nizu sudara i bitaka bile su potučene carske snage, ali sve to nije dovelo do pobjede. Međutim, dok su Francuska i Švedska imale prednost, jer su bile izvan dometa ratnoga pustošenja, habsburške i druge zaraćene kat. zemlje bile su na izmaku snaga. Napokon su bile prisiljene potpisati Westfalski mir (24. X. 1648), koji je značio slom katoličke reakcije, slabljenje carstva i otvaranje putova za uspostavu nacionalnih država u Europi. Iz toga je rata Njemačka izišla s gotovo dvaput manje stanovnika (od približno 20 do 25 milijuna stanovnika prije rata na 10 do 15 milijuna stanovnika nakon rata), potpuno gospodarski upropaštena te kao drugorazredna europska država.
S područja banske Hrvatske i Vojne krajine – poznati pod općim imenom Krovaten, Krabaten – sudjelovali su na strani carske vojske Hrvati, najčešće kao laki konjanici. Istaknuli su se 1619. u bitki kraj mjesta Záblatí u Češkoj, 1623. preplivali su na konjima rijeku Neckar i upali u Heidelberg, s Wallensteinom sudjelovali su u borbama za Mecklenburg, borbama na otoku Rügenu i u opsadi Stralsunda, za opsade Magdeburga 1631. preplivali su na konjima Labu i prvi prodrli u grad. Istaknuli su se i u bitkama kraj Breitenfelda i Lützena (pripisuje im se ubojstvo kralja Gustava II. Adolfa), a osobito kraj Nördlingena, sudjelovali su u borbama pod Metzom, u prodorima u Burgundiju, Nizozemsku i Pikardiju. God. 1636. prodrli su do St. Denisa blizu Pariza, a 1639. u Sasku. U Tridesetogodišnjem ratu sudjelovao je 1642–43. i ban Nikola Zrinski s 3000 konjanika, a 1646. Ivan III. Drašković s banskom vojskom.
