Prizren (albanski Prizreni), grad na obalama Prizrenske Bistrice, 77 km jugozapadno od Prištine, južno Kosovo; 85 119 st. (2011). Leži na obroncima Šar-planine (412 m do 500 m visine). Kulturno je središte prizrenske kotline i južne Metohije (sveučilište Ukshin Hoti, osnovano 2010). Stari dio Prizrena pod tvrđavom Kaljaja (XI. st.) s kulturno-povijesnim spomenicima (pravoslavna crkva Bogorodice Ljeviške, kameni most, Sinan-pašina džamija, Gazi Mehmed-pašina džamija, hamam), trgovinama i obrtničkim radionicama (glasoviti prizrenski filigran) sačuvao je istočnjački izgled. Industrija metalnih proizvoda, tekstilna (svila, trikotaža), obućarska i prehrambena industrija. Jugoistočno od grada prostire se Nacionalni park Šar-planina (390 km²) s ostatcima srednjovjekovnih manastira i crkava; turizam. Prometnice vode prema Albaniji (autocesta dovršena 2013), Crnoj Gori (preko Peći), Sjevernoj Makedoniji i ostalim područjima Kosova. – Naseljen već u bizantsko doba, razvijao se potkraj XIII. i u XIV. st. za vladavine kralja Milutina i careva Stefana Dušana i Uroša, kojima je bio prijestolnica. U srednjem vijeku u Prizrenu je bila vrlo razvijena trgovina (dubrovačka kolonija) i obrt. Godine 1455. zauzeli su ga Osmanlije. Stradao je u austro-turskim ratovima potkraj XVII. st. i u prvoj polovini XVIII. st. Od početka XIX. st. započeo je postupan gospodarski razvoj grada, koji je 1870-ih povezan prometnicama sa Skopljem i Solunom. Godine 1912., za balkanskih ratova, zauzela ga je srpska vojska. U II. svjetskome ratu bio je pod talijanskom okupacijom, oslobođen u rujnu 1944. Gospodarski se razvijao u socijalističkoj Jugoslaviji (1961. imao je 28 056 st.). Bio je poprište povremenih albanskih političkih prosvjeda (montirani sudski proces vodio se 1956). Tijekom sukoba na Kosovu 1998–99. pod pritiskom srpskih snaga albansko je stanovništvo uglavnom iseljeno, vratilo se nakon vojne intervencije NATO-a 1999., kada je slijedilo masovno iseljavanje Srba (1991. bilo je oko 11 000 Srba, a 2002. manje od 200). U protusrpskim prosvjedima 2004. zapaljeno je i oštećeno više pravoslavnih vjerskih građevina, među njima i crkva Bogorodice Ljeviške, koja je od 2006. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.
