Leszek II. Crni (poljski Leszek II Czarny [le'šek ča'rnɨ]), poljski veliki knez (Brześć Kujawski, oko 1241 – Krakov, 30. IX. 1288). Pripadnik dinastije Pjastovića, unuk Konrada od Mazovije, sin Kazimira I. Kujavskoga i njegove prve supruge, šleske princeze Konstancije. Nakon sukoba s ocem – čija je druga supruga, Eufrozina Opolska (Eufrozyna opolska), nastojala priskrbiti nasljednu prednost svojoj djeci (napose Leszekovu polubratu Vladislavu I. Łokieteku) – dobio je 1261. vlast nad Sieradzom. Nakon očeve smrti 1267. knez je Łęczyce, a 1273–78. knez Inowrocława. Održavao je dobre odnose s velikim knezom Boleslavom V. Stidljivim, s kojim je 1260. sudjelovao u ugarsko-češkom ratu i koji ga je 1265. posvojio da bi ga proglasio nasljednikom, što je 1273. izazvalo pobunu plemstva i pokušaj kneza Vladislava Opolskoga (Władysław opolski) da preuzme vlast. Nakon smrti Boleslava Stidljivoga 1279. postao je veliki knez, nakon čega odbija upad tatarsko-ukrajinskih snaga u Sandomierz i Lublin (po nekim izvorima radilo se o pokušaju galičko-volinjskoga kralja Leva I. Daniloviča da se, uz pomoć češkoga kralja, domogne krakovskog prijestolja) te 1280. prodire u protupohodu sve do Lavova. Potkraj 1282. odbio je ratničku provalu Jatvinga u bitki na rijeci Narew, uz pomoć hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava IV. Kumanca suzbio je 1285. pobunu plemstva, a 1287–88. odbio je, također uz Ladislavovu pomoć, treću mongolsku invaziju, tj. napad Zlatne Horde i galičko-volinjske vojske na Malu Poljsku. Umro je bez nasljednika, a vlast je, nakon rata s Vladislavom I. Łokietekom, 1289. preuzeo Henrik IV. Pravedni (Henryk IV Prawy, oko 1258 – 1290), koji je preminuo u nerazjašnjenim okolnostima već iduće godine, a njega je po oporuci naslijedio Przemysł II., koji se 1295. okrunio za kralja.
