Justinijan I. Veliki (latinski Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus, grčki Ἰουστινιανός, Ioustinianós), bizantski (istočnorimski) car (Taurezij blizu Skupija, današnjeg Skoplja, oko 482 – Carigrad, 11. XI. 565). Svojim je osvajanjima djelomično obnovio Rimsko Carstvo, a kodifikacijom rimskoga prava postavio je temelje europske pravne kulture.
Dolazak na vlast i učvršćenje vladavine
Podrijetlom iz seljačke obitelji, bio je nećak i posvojeni sin budućeg cara Justina I., u čast kojega je uzeo ime Justinijan. Tijekom mladosti odlazi u Carigrad, gdje je, uz stjecanje naobrazbe i učenje grčkog jezika, razvio poseban interes za teologiju. Za vladavine Anastazija I. bio je član ceremonijalne carske garde (scholae palatinae), a nakon ujakova neočekivanog uspona na prijestolje 518. počeo je postupno preuzimati stvarnu vlast. Cezarom je imenovan 525., suvladarom i augustom 527., a nakon Justinove smrti potkraj iste godine zavladao je samostalno. Došavši na prijestolje, nastojao je obnoviti jedinstvo Rimskoga Carstva (renovatio imperii Romanorum) osvajanjem nekadašnjih zapadnih pokrajina. Za ostvarenje toga cilja okružio se sposobnim suradnicima, redom skromnog podrijetla, od kojih su najistaknutiji bili vojskovođe Belizar i Narzes, pravnik Tribonijan te upravitelj financija Ivan iz Kapadokije. Njegov brak s bivšom glumicom Teodorom – sklopljen 525. nakon ukidanja zabrane o ženidbi senatora i glumica – izazvao je kontroverzije, pri čemu je negativna slika carskog para, posebno posredovanjem Prokopija iz Cezareje, znatno utjecala na kasniju historiografiju. Za ranih godina vladavine gotovo je svrgnut tijekom ustanka u Carigradu, po uzviku nezadovoljnih poznatom kao ustanak Nika (532). Predstavnici dviju stranaka, »Plavi« i »Zeleni«, započeli su prosvjede na hipodromu i zahtijevali smjenu nekolicine bliskih carevih suradnika. Nezadovoljstvo, vjerojatno potaknuto visokim porezima, ubrzo je zahvatilo šire slojeve i zadobilo potporu dijela senatora i aristokracije. Nakon višednevnih nereda, tijekom kojih je proglašen protucar, a prijestolnica u sukobima teško stradala, vojska je krvavo ugušila ustanak, pobivši na hipodromu oko 30 tisuća ljudi. Pošto je 532. s Perzijom sklopio »vječiti mir«, okončavši tako rat započet 527., Justinijan se okrenuo zbivanjima na zapadu.
Ratovi i osvajanja
Osvajanjem vandalske države 533–534. pod kontrolu carstva vraćeni su sjeverna Afrika, otoci Sardinija, Korzika i Baleari, što je otvorilo put prema konačnom cilju – zauzimanju Apeninskog poluotoka. Tijekom prve faze rata u Italiji (535–540) rimska je vojska, predvođena Belizarom, 535. osvojila Siciliju, 536. Napulj i Rim te konačno 540. Ravennu, čime je ostrogotska država svedena na područje sjeverno od rijeke Pad. S istočne strane Jadrana u istom su razdoblju, pod vodstvom generala Munda i poslije Konstancijana, 535. osvojeni Srijem, 535–536. Dalmacija i njezino sjedište Salona, a tijekom sljedećih godina i cijela Liburnija te Istra, čime se hrvatski povijesni prostor, nakon nekoliko desetljeća ostrogotske vlasti, ponovno našao u sastavu rimske države. Početak druge faze rata u Italiji (541–554) obilježen je rimskim porazima i djelovanjem energičnog ostrogotskoga kralja Totile, koji je do 551. pod svoju vlast vratio gotovo cijelu Italiju, izuzev nekoliko većih gradova, te izravno zaprijetio Siciliji i Dalmaciji. Međutim, u novom je pohodu rimska vojska, predvođena Narzesom, 552–553. u bitkama kraj Tagine (Busta Gallorum) i Mons Lactariusa pobijedila. Iako su se manji sukobi s ostatcima ostrogotske države na krajnjem sjeveru, kao i saveznicima im Francima, nastavili sve do 562., cijeli se Apeninski poluotok oko 554. ponovno našao pod vlašću Carigrada. Podupirući pak pobunjenike protiv vizigotske države, Justinijan se od 552. uključio i u sukob na Iberskom poluotoku. Zbog nedostatka ljudstva i novca, kao i iscrpljenosti vojske ratom u Italiji, tamošnji su pohodi ostali ograničenog dosega, no do 555. osvojen je priobalni dio juga i jugoistoka poluotoka, uključujući Kartagenu kao najvažnije uporište, te ustrojena nova provincija Spanija (Spaniae). Od sredine VI. st. pljačkaški upadi prekodunavskih Slavena, Bugara i Avara na prostor Ilirika, Trakije i Dalmacije postaju sve veći problem za carsku vojsku i gospodarstvo pa je Justinijan u sklopu sveobuhvatne politike ojačavanja granica posebnu pozornost posvetio utvrđivanju Dalmacije i Podunavlja. Istočnojadranski pomorski limes, koji je kontrolirao put prema Ravenni kao središtu carske moći na zapadu, sastojao se od guste mreže novosagrađenih ili obnovljenih utvrda, uključujući stotinjak uporišta na strateškim mjestima uzduž obale i na otocima između Boke kotorske i zapadne Istre. Dok je na zapadu vođena agresivna osvajačka politika, istočno je pograničje prema Perziji u tom razdoblju imalo gotovo isključivo obrambenu ulogu. Osam godina nakon sklapanja »vječitog mira« perzijska je vojska, tijekom novog sukoba oko Armenije, Iberije i Lazike, opustošila Siriju i razorila njezino upravno sjedište Antiohiju (540). Novim mirom 545. uzduž većine pograničja zavladalo je primirje, iako su sporni sjeverni dijelovi bili izuzeti iz sporazuma. Daljnji sukobi oko Crnog mora i Kavkaza, vođeni s promjenjivim uspjehom, završili su tek 557., a mir postignut 561–562. potvrdio je bizantsku vlast nad Lazikom uz obvezu godišnjeg danka perzijskom vladaru i priznanja perzijskoga prava na Iberiju.
Gospodarstvo, uprava i društvo
Justinijan je poticao razvoj trgovine i obrta, nastojao održati srednji i mali posjed te neuspješno pokušao spriječiti daljnje jačanje veleposjeda. Administrativnim reformama borio se protiv korupcije i neefikasnosti te je ukinuo mnoge suvišne dužnosti. Iako je u nekoliko navrata zabranio praksu prodaje položaja upravitelja provincija, tu mjeru nije provodio dosljedno, osobito u godinama iscrpljenosti državne riznice. U mnogim je unutrašnjim provincijama ukinuo Dioklecijanovu i Konstantinovu strogu podjelu vojne i civilne uprave, zadržavši je tek u onim pograničnima. Napeti odnosi i sukobi s Perzijom opstruirali su nabavu svile i druge robe s Dalekog istoka, pa je posredovanjem nomadskih naroda stepskih euroazijskih područja, kao i prijateljskim odnosima s afričkom aksumskom državom, neuspješno nastojao uspostaviti izravne trgovačke veze s Indijom i Kinom preko Kavkaza i Krima, odnosno Crvenog mora i Indijskog oceana. Međutim, sredinom VI. st., prema legendi zahvaljujući dvojici redovnika, u Carstvo je uvezen dudov svilac. Nova unosna djelatnost koja se osobito razvila u Carigradu, Antiohiji, Tiru, Bejrutu i Tebi Justinijanovom je odlukom stavljena pod carski monopol, osiguravši tako izdašne prihode i postavši bizantskom glavnom izvoznom robom prema ostatku Europe. Kao velik podupiratelj umjetnosti dao je izgraditi mnogobrojne monumentalne javne građevine, posebice crkve među kojima se ističu crkva Sv. Apostola u Carigradu (posvećena 550), počivalište većine Justinijanovih nasljednika sve do početka XI. st., te bazilika Sv. Mudrosti (→ aja sofija) u Carigradu (posvećena 537), remek-djelo bizantske sakralne umjetnosti podignuto na temeljima prijašnje crkve stradale u pobuni 532. Tijekom Justinijanove vladavine zabilježena je i pojava kuge, koja se 541. iz egipatskih luka proširila Mediteranom, Europom i Perzijom, uzrokujući milijunske žrtve. Za pandemije poznate pod nazivom Justinijanova kuga (najintenzivnije u razdoblju 541–544) carska je prijestolnica izgubila oko 200 000 stanovnika, a obolio je i sam Justinijan koji se, unatoč teškom stanju i pregovorima o nasljedniku, uspio oporaviti.
Zakonodavna djelatnost i vjerska politika
Zakonima se borio protiv društvenog nemorala, kockanja, prostitucije te osobito protiv nekršćanskih vjerovanja koja su, nakon niza odluka prethodnih careva, za njegove vladavine nepovratno potisnuta, a zabrana javnog podučavanja nekršćanima dovela je 529. do ukidanja Platonove akademije u Ateni. Crkvu je podvrgnuo svojem utjecaju, oštro se suprotstavljajući ne samo nekršćanskim religijama već i svim kršćanskim herezama, zbog čega je bio posebno zainteresiran za rješenje dogmatskih kristoloških prijepora između kalcedonskog i monofizitskog kršćanstva. Sazivanjem Drugog carigradskog koncila 553. ipak nije uspio pronaći rješenje koje bi zadovoljilo obje strane, a njegovi daljnji pokušaji približavanja monofizitima zaoštrili su ionako napete odnose među tim učenjima.
Najvažnija i najdugovječnija ostavština Justinijanove vladavine bila je kodifikacija rimskog prava (→ corpus iuris civilis), izvršena 527–534. Uz Codex Iustinianus (529., dopunjeno izdanje 534), zbirku carskih konstitucija u 12 knjiga objavljenih od Hadrijanova do Justinijanova vremena, izdani su 533. i zbirka spisa klasičnih rimskih pravnika u 50 knjiga (Digesta ili Pandectae) te udžbenik prava u četiri knjige (Institutiones). Pravnici, okupljeni oko Tribonijana, pritom carske zakone i pravničke spise nisu samo kompilirali i sumirali već su ih i mijenjali te međusobno usklađivali kako bi se kodifikacijom razriješile pravne nedosljednosti i kontradikcije, a pravne prakse, napose obiteljsko pravo, uskladile s ondašnjim vremenom i kršćanskim moralom. I novi zakoni doneseni nakon 534., iako nikada nisu objavljeni kao službena kompilacija, sakupljani su u neformalne zbirke (tzv. Novellae) koje su služile kao dopuna i tumačenje spornih pravnih pitanja. Justinijanova kodifikacija ne samo da je očuvala rimsku pravnu tradiciju već je u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj Europi postala najvažniji izvor pravnih praksi, ostavši temelj europske pravne kulture.
