Justin I. (latinski Flavius Iustinus, grčki Ἰουστῖνος, Ioustĩnos), bizantski (istočnorimski) car (Bederijana kraj Niša, oko 450 – Carigrad, 1. VIII. 527). Podrijetlom iz seljačke obitelji, mladost je vjerojatno proveo baveći se svinjogojstvom, da bi zbog siromaštva oko 470. došao u Carigrad i pristupio vojsci. U ekskubitskoj carskoj gardi (comes excubitorum) ostvario je zavidnu karijeru, istaknuvši se pod Anastazijem I. u ratovima s Izaurijcima (492–497), Perzijancima (502–506) i za gušenja Vitalijanove pobune (513–515), zbog čega je bio imenovan zapovjednikom ekskubitske garde. Nakon careve smrti 518. iskoristio je svoj položaj, marginalizirao druge pretendente te je uz potporu senata i naroda bio proglašen carem. Kao iznimno pobožan i kalcedonskom učenju sklon vladar napustio je vjerske politike svojih prethodnika, osudio monofizitizam i arijanizam te već 519. dokinuo tzv. Akacijevu shizmu s Rimom koja je trajala od Zenonove vladavine. Papa Ivan I. posjetio je Carigrad 525. kao izaslanik ostrogotskoga kralja Teodorika, a Justin je tom prigodom nanovo okrunjen, čime je zadobio legitimitet sa zapada i nagovijestio aktivniju politiku koju će carstvo voditi u Italiji za njegovih nasljednika. Nastojeći spriječiti perzijsko širenje prema Arapskom poluotoku, sklopio je saveze s lokalnim plemenima i afričkom aksumskom državom. Na Kavkazu je pak 522. potaknuo pokrštavanje vladara crnomorskoga kraljevstva Lazike, koje je postalo saveznikom Carigrada, a njegova politika suprotstavljanja Perziji kulminirala je ratom za pravo nad Iberijom (526–532). Razdoblje Justinove vladavine uvod je u onu njegova nećaka Justinijana I., koji je već pred kraj ujakova života posjedovao veliku vlast te je 527. bio proglašen suvladarom i nasljednikom.
