Hasselmann [ha'səlman], Klaus, njemački oceanograf i klimatolog (Hamburg, 25. X. 1931). Diplomirao (1955) na Sveučilištu u Hamburgu, doktorirao (1957) na Sveučilištu u Göttingenu. Radio na Sveučilištu u Hamburgu (1957–61., 1966. i od 1972), Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu (1961–64), Sveučilištu Cambridge (1967–68), u Oceanografskom institutu Woods Hole u Massachusettsu (1970–72), a u Hamburgu je bio i ravnatelj sveučilišnog Instituta za geofiziku (1972–75), ravnatelj Instituta »Max Planck« za meteorologiju (1975–99) te znanstveni ravnatelj u Njemačkom klimatskom računalnom centru (1988–99).
Bavio se dinamikom klime, stohastičkim procesima, oceanskim valovima, daljinskim mjerenjima i nelinearnim međudjelovanjima u oceanskim valovima. Razvio je stohastički klimatski model (Hasselmannov model, 1976) u kojem promjenljivost klime osiguravaju slučajne fluktuacije nalik Brownovu gibanju i koji predviđa povećavanje klimatske varijabilnosti, premještanje klimatskih područja i drugačiju raspodjelu oborina. Njegov rad o problemu šuma u proučavanju atmosferskoga odziva (1979) smatra se ključnim prvim korakom u dokazivanju ljudskog utjecaja na globalno zagrijavanje.
Član je Europske akademije (Academia Europaea; od 1988). Za revolucionarni doprinos stvaranju modela Zemljine klime, kvantificiranje varijabilnosti i pouzdano predviđanje globalnog zagrijavanja dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2021 (iste su godine nagrađeni Syukuro Manabe i Giorgio Parisi).