García Márquez [garsi'a ma'rkes], Gabriel, kolumbijski književnik i novinar (Aracataca, 6. III. 1927 – Ciudad de México, 17. IV. 2014). Jedan od najznačajnijih hispanofonskih pisaca, najčitaniji među književnicima hispanoameričkoga booma u svjetskoj književnosti XX. st., dobitnik Nobelove nagrade 1982., čiji je glasoviti roman Sto godina samoće vrhunsko ostvarenje magijskoga realizma. Trajno zaokupljen srazom tradicije i moderniteta te mogućnošću mitologizacije zbilje, u svojim je djelima, istodobno lokalnoga, kontinentalnoga i svjetskoga dosega, razvijao teme samoće, sudbine, nostalgije, patrijarhata, ljubavi, moći i nasilja, oblikujući pripovjedni imaginarij u kojem izmaštano i fantastično, nadnaravno i začudno supostoji sa svakodnevnim i povijesnim, odslikavajući burnu historijsku dijalektiku latinskoameričke civilizacije.
Djetinjstvo i školovanje, novinarski i književni početci
Rođen u siromašnoj obitelji, djetinjstvo provodi u zavičajnoj karipskoj provinciji sjeverne Kolumbije, ostavljen majčinim roditeljima. Nakon smrti djeda, veterana kolumbijskoga građanskog rata, čija ga je osobnost trajno obilježila, živi s roditeljima i školuje se u Barranquilli, Sucreu i Zipaquirái, gdje objavljuje stihove pod pseudonimom Javier Garcés. U Bogoti i Cartageni nevoljko studira pravo, otkriva književnost europskoga modernizma (osobito Franza Kafku, kojega čita u Borgesovu prijevodu) te od 1947. u novinama El Espectador objavljuje kratke priče u kojima razvija teme smrti i začudnih subjektivnih stanja svijesti (sabrane 1972. u zbirci Oči plavog psa – Ojos de perro azul). Prekinuvši studij, zapošljava se 1948. u Cartageni kao novinar u liberalnome listu El Universal. Unatoč cenzuri, profilira se kao uspješni komentator dnevnih, političkih i kulturnih prilika, ujedno jasno naglašavajući izrazito lijevu političku poziciju. Potkraj 1949. se iz Cartagene seli u Barranquillu gdje je kolumnist u listovima El Heraldo i Crónica, kreće se u krugu oko katalonskoga knjižara Ramóna Vinyesa (»grupa iz Barranquille«), živi boemski i siromašno na posljednjem katu javne kuće. Ondje piše svoj prvi roman Lišće na vjetru (La hojarasca, 1955), o trima generacijama jedne obitelji i složenim društvenim odnosima u južnoameričkoj provinciji, u kojem literarni glas, otklonjen od prevladavajućih tendencija ondašnje kolumbijske književnosti, pronalazi baštineći tehnike Williama Faulknera, Ernesta Hemingwaya, Jamesa Joycea i Virginije Woolf. U međuvremenu u Bogoti piše filmske recenzije i oglede, te politički sve angažiranije reportaže. U najistaknutijoj, objavljenoj 1955. u listu El Espectador, temeljenoj na intervjuu s jedinim preživjelim iz brodoloma kubanskoga razarača (poslije tiskana kao Ispovijest brodolomnika – Relato de un náufrago, 1970), otkriva da brod nije potonuo zbog vremenskih neprilika, već zbog neodgovarajuće osigurane ilegalne trgovačke robe koju je prevozio. Zbog te reportaže, pod političkim pritiscima i u strahu za život, odlazi u Europu. Opčinjen filmskim neorealizmom, u Rimu upisuje tečaj filmske režije, a 1956–57. živi u neimaštini u Parizu, dane provodeći na »sveučilištu ulice«, surađujući povremeno u bogotskom listu El Independiente. Potkraj 1957. stiže u Venezuelu, gdje nastavlja novinarsku djelatnost: uređuje časopis Venezuela Gráfica, putovanja u SSSR i zemlje istočne Europe opisuje u nizu članaka u tjedniku Cromos (u knjizi Putovanje po istočnoj Europi: 90 dana pod željeznom zavjesom – De viaje por los países socialistas: 90 días en la cortina de hierro objavljeni 1978), dajući kritiku slabosti sovjetskoga političkog sustava iz pera blagonaklonog promatrača, a članci na političke i društvene teme, što ih objavljuje u časopisu Momento, među najuspjelijim su mu novinarskim tekstovima. Od početka naklonjen kubanskoj revoluciji, 1959. osniva i vodi redakciju kubanske izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, sastajalište kolumbijske ljevice i revolucionarnih ideja. Potkraj te godine objavljuje pripovijest Sahrana Velike Mame (eponimna zbirka Los funerales de la Mamá Grande, tiskana 1962), u kojoj, pripovijedajući o životu i smrti kolumbijskoga matrijarha, uspjelo spaja »realistički« i »magijski« modus poetike što mu je obilježila zrelija djela, te najavljuje kraj rane, neorealističke faze stvaralaštva. Za jednoga posjeta Kubi 1960. započinje cjeloživotno prijateljstvo s Fidelom Castrom Ruzom, obilježeno kontroverzama i neprestanim kritikama nezadovoljnika kubanskim režimom. Nakon petomjesečnoga boravka u New Yorku, gdje je trebao otvoriti novu redakciju Prense Latine, počinje se udaljavati od ortodoksnih pozicija kolumbijskih komunista, pa 1961–64. živi u Ciudad de Méxicu te nedugo nakon dolaska objavljuje kratki roman Pukovniku nema tko da piše (El coronel no tiene quien le escriba, 1961), prvo djelo koje mu donosi širu afirmaciju, parabolu o samoći i zaboravu provincije, u kojem teme čekanja i nade, politike i siromaštva, samoće i propadanja, neumitnosti sudbine i životnoga otpora prožima gorkim humorom, ali ih, za razliku od baroknoga stila zrelijih djela, razlaže sažeto, jasno i izravno. Neko vrijeme uređuje ženske časopise i tabloide, a 1962. objavljuje roman Zla kob (La mala hora), o dramatičnim događajima u neimenovanome južnoameričkom gradiću nalik na zavičajno seoce, ponešto zbrkane radnje i nerazvijenih likova, no uspjele, staložene naracije što neke od svojih značajki preuzima od filmskih tehnika. Ta trajna obuzetost filmom prati ga i za spisateljske krize 1963–65., kada uz rad u reklamnim agencijama intenzivno piše filmske scenarije.
Veliko razdoblje: od magije samoće do postmoderne ljubavi
Napustivši svaki drugi posao, nakon godine dana neizvjesnog rada objavljuje 1967. roman Sto godina samoće (Cien años de soledad), djelo koje je obilježilo latinskoameričku književnost druge polovice XX. st., postavši egzemplarom literature tzv. magijskoga realizma i hispanoameričkoga booma, za probitak kojega je najzaslužniji, izazvavši »potres« na tamošnjoj literarnoj sceni (Mario Vargas Llosa) te čitateljsku i kritičku recepciju što se, u kontekstu hispanofonske književnosti, može mjeriti tek s Don Quijoteom Miguela de Cervantesa y Saavedre. Ta kronika o usponu i padu sedam naraštaja obitelji Buendía, isprepletena s poviješću izmišljenoga južnoameričkog sela Macondo (nadahnuta djelomično Faulknerovom Yoknapatawphom i najavljena već u ranijim pripovjednim djelima), ispripovijedana od njegova mitskoga postanka usred prašume pa do apokaliptičnog uništenja u uraganu te naznačena u simboličkome vremenskom rasponu od stotinu godina (otprilike 1830–1930), u osnovnim odrednicama prati povijesni hod Južne Amerike, uspijevajući dohvatiti i lokalno i univerzalno: latinskoameričko čitateljstvo u njoj »nalazi sebe, svoje korijene, svoje djedove i bake, tetke i susjede, očitava burnu povijest i diktature, svoj humor i socijalno šarenilo« (Milivoj Telećan), u baroknu kaleidoskopu estetskoga suviška raspršenoga na zgode podjednako čudesne i svakodnevne, gdje mnoštvo junaka, dijeleći isto ili slično ime svjedoči onomastičkomu simbolu tragike vječnog vraćanja života i životnoga usuda, a mitska pripovijest o osvajanju i podizanju naselja, stvaranju i propasti očituje istodobno tragični i karnevaleskni duh. Djelo je također u izrazitome dijalogu s europskom i latinskoameričkom književnom baštinom, od Biblije, Rabelaisovih djela, kronika španjolskih kolonijalnih osvajanja i europskih viteških romana, formalne zaigranosti Cervantesa, Diderota i Sternea do Borgesova toposa svijeta kao knjige (i knjige kao svijeta) te oblikovnih propitivanja što su obilježila iskustvo modernizma europskoga kulturnoga kruga. Roman objedinjuje univerzalne antropološke mitove, karakteristične miteme latinskoameričke kulture i osobito kolumbijskog iskustva, apogej kojega su dva središnja događaja – tzv. Tisućudnevni rat i pokolj radnika na plantaži banana u Ciénagi 1928 – pri čem potonji, pripovjedno transponiran, čini krvavo središte pripovijesti. Ton i stil pripovijedanja, bogat hiperbolama i začudnim motivima, fabularna razvedenost i ujednačena, gusta naracija sveznajućega pripovjedača, kao i tretman prostora i vremena gdje »sve konce u rukama drži pripovjedač demiurg« koji »u prošlosti najavljuje budućnost i iz budućnosti goneta prošlost« (M. Telećan), pridonose (meta)tekstualnomu svijetu koji nadilazi lokalne povijesne okvire, pridajući mitske dimenzije radnji i likovima (šest središnjih: razdražljivi i ćudljivi osnivač Maconda José Arcadio Buendía i njegova žena Úrsula, njihovi sinovi José Arcadio i pukovnik Aureliano Buendía, uvjetno glavni junak romana, kći Amaranta i putujući Rom, čarobnjak i alkemičar Melquíades). Vođeni silovitim stvaralačkim i destruktivnim nagonima, progonjeni osjećajima krivnje, straha od kazne (zbog ubojstva, incesta) i društvenih posljedica, u nemogućnosti uspostavljanja harmonije s okolinom, ponavljajući svoje usude do tragikomedije vraćanja, ti likovi u Macondu postoje istodobno, živi i mrtvi, kao multiplicirane slike i fragmentirani odjek prvotne ideje osnivača naselja o utopiji dobroga društva. Život je ondje predeterminiran, vrijeme i povijest u zlokobnom kruženju napreduju do nazadovanja, a likovi su krhka bića što posljednje utočište od svijeta nalaze u utjesi samozaborava. Neizlječiva, »sto godina« duga samoća i egzistencijalna sumnja, tragički ishodi ljudske čežnje za izgubljenim rajem ne odražavaju u konačnici samo životni usud obitelji Buendía, već i južnoameričku i svjetsku stvarnost: mogućnost, ali i nužnost novih utopija koje bi ljudima osuđenima na trajnu samoću donijele drugu priliku za sreću i dobar život završna je misao znamenitoga govora Garcíje Márqueza Samoća Latinske Amerike, održanoga prigodom dodjele Nobelove nagrade.
Od objavljivanja romana i strelovitoga svjetskog uspjeha što je slijedio naizmjenično živi u Barceloni, Ciudad de Méxicu i Južnoj Americi, druži se s ostalim književnicima hispanoameričkoga booma (osobito s Vargasom Llosom, do kraha tog prijateljstva 1976., te s Juliom Cortázarom, s kojim dijeli politička stajališta), putuje po Europi i svijetu. Nakon što je, krivom pretpostavkom da će ih poduprijeti, bez njegova znanja supotpisan među skupinom intelektualaca (Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Juan Goytisolo, Vargas Llosa i dr.) u prosvjednom pismu Castru, u kojem se tražilo oslobođenje utamničenoga pjesnika Heberta Padille, njegovi odnosi s Kubom zahlađuju, a izazvavši, donacijom novca novoj venezuelskoj socijalističkoj stranci MAS (Movimiento al Socialismo), podjednako s komunističke ljevice i desnice dodatne negativne reakcije, nakratko se udaljuje od politike, objavljuje zbirku pripovijedaka Nevjerojatna i tužna pripovijest o nevinoj Eréndiri i njezinoj bezdušnoj baki (La increíble y triste historia de la cándida Eréndira y de su abuela desalmada, 1972) te dovršava prije započeti roman Patrijarhova jesen (El otoňo del patriarca, 1975), uspjeli portret diktatora neke karipske zemlje, opijenoga moći i slavom, koji unatoč skromnu podrijetlu i obrazovanju dolazi na vlast te surovo i nasilno vlada 20 godina. Složene strukture proizašle iz tradicije europskoga modernizma, kao i latinskoameričkih romana o diktatorima, u labirintu neizvjesnosti mnoštva nepouzdanih pripovjedača, ispripovijedan retrospekcijom što slijedi opće obrise latinskoameričke povijesti, dugih vijugavih rečenica i naracije koja se neprestano prebacuje iz prvoga u drugo i treće lice, djelo propituje odnos između diktatora i pasivnoga naroda i literarni je vrhunac autorove opsesivne teme nasilja i moći.
U međuvremenu sve se više, unatoč političkomu pesimizmu što ga prati još od puča 1973. u Čileu, ponovno posvećuje političkomu novinarstvu, pa s istomišljenicima osniva časopis Alternativa (1974–80), htijući dati protutežu »iskrivljavanju nacionalne zbilje u buržoaskome tisku«. Otišavši na neko vrijeme u London, ondje obnavlja veze s kubanskim vlastima te od 1976., uvjeren kako je kubanski put jedina mogućnost političke i gospodarske neovisnosti Latinske Amerike, ponovno redovito posjećuje Kubu i Castra, vješto balansirajući između dobrih odnosa s režimom i zalaganja za utamničene intelektualce. Povratak novinarstvu strukturno je nadahnuo djelo Kronika najavljene smrti (Crónica de una muerte anunciada, 1981), što ga je žanrovski uvjetno odredio »lažnom reportažom«, dokumentarističkim postupcima transponirajući pripovijest o ubojstvu, časti i sramoti u patrijarhalnoj sredini. U južnoameričkim i španjolskim listovima (El Espectador, El País) do 1984. objavljuje članke i oglede na šire kulturne i književne teme, te, osobito nakon dodjele Nobelove nagrade, aktivniji politički angažman zamjenjuje ulogom promatrača svjetskih zbivanja. Poigravanje s obrascima trivijalnih žanrova (melodrama, ljubavni roman) i konvencijama građanskoga romana XIX. st. do vrhunca je izveo u čitateljima omiljenu romanu Ljubav u doba kolere (El amor en los tiempos de cólera, 1985), djelomično nadahnutomu zabranjenom ljubavlju i dugim udvaranjem njegovih roditelja. Radnje smještene u karipskome gradiću između 1870-ih i 1930-ih, u tome djelu teme čekanja i ljubavi, braka i slobode, mladosti i starosti zrcale složene kulturne sukobe što utječu na živote i odluke protagonista te najavljuju novi smjer u njegovoj poetici.
U to doba ponovno više piše o filmu, u Havani osniva filmsku zakladu i drži tečajeve (po njegovim je scenarijima snimljeno sveukupno više od 20 filmova). Spoj je filmske i političke teme te novinarske forme knjiga intervjua Pustolovina Miguela Littína, ilegalca u Čileu (La aventura de Miguel Littín, clandestino en Chile, 1986), s čileanskim redateljem u egzilu, koji se 1985. kriomice vratio u Čile i neprimijećen pobjegao s filmom o Pinochetovoj vladavini, a 1989. objavljuje roman General u svom labirintu (El general en su laberinto), fikcionaliziranu refleksiju o posljednjim danima vojskovođe i državnika Simóna Bolívara, u kojem uspjelo opetuje stalne teme ironije povijesti (moći koja se promeće u nemoć, života koji se promeće u smrt), usuda i samoće, u uspjelu prikazu glavnoga junaka daleko od prevladavajućega hagiografskoga pristupa.
Kasnija djela
Živeći naizmjence u Meksiku i Kolumbiji, od 1990-ih do ranih 2000-ih objavljuje raznovrsna djela koja sadržavaju gotovo sve elemente i razvojne faze njegove poetike, stilske zaštitne znakove (hiperbola, antiteza, sentencioznost, izmještanje), formalna poigravanja isprobana u ranijim djelima te nove razradbe motivsko-tematskih preokupacija: zbirku pripovijedaka Dvanaest hodočasnika (Doce cuentos peregrinos, 1992), roman O ljubavi i drugim nečistim silama (Del amor y otros demonios, 1994), o neostvarivoj ljubavi svećenika i djevojčice optužene da je opsjednuta vragom, Vijest o otmici (Noticia de un secuestro, 1996), hibridno djelo na razmeđu književnosti i novinarstva u kojem je obradio aktualan problem kolumbijske narkomafije i njezina pogubna utjecaja na društvo, autobiografsku prozu Živjeti da bi se pripovijedalo (Vivir para contarla, 2002) i roman Sjećanje na moje tužne kurve (Memoria de mis putas tristes, 2004), o starome novinaru koji za 90. rođendan unajmi mladu prostitutku i prvi put u životu otkrije ljubav. Govori, izlaganja i predavanja održani u razdoblju 1944–2007. sabrani su 2010. u knjizi Nisam došao držati govor (Yo no vengo a decir un discurso).
Recepcija u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se njegova djela počinju prevoditi 1970-ih kada su, isprva u časopisima, objavljene priče i rani romani (Pukovniku nema tko da piše, 1978; Zla kob, 1979). Na taj relativno rani interes utjecala je i generacija hrvatskih pisaca fantastičara, tzv. borgesovaca. Nakon što mu je dodijeljena Nobelova nagrada, pojačava se prevođenje njegovih djela: 1985. objavljena su Sabrana djela u pet knjiga (Pripovijesti; Zla kob; Ispovijest brodolomca; Sto godina samoće; Pukovniku nema tko da piše; Lišće na vjetru; Patrijarhova jesen; Kronika najavljene smrti; prijevodi Ladislava Grakalića, M. Telećana, Gordane Tintor i Nikole Miličevića). I nakon toga se u Hrvatskoj objavljuju njegove uspješnice u više naklada, a nerijetko u više izdanja i različitim prijevodima. Na pojačan interes upućuje i drugi projekt njegovih sabranih djela (od 2003), u sklopu kojega se tiskaju i dotad neprevedena djela (Živjeti da bi se pripovijedalo, 2003; Pustolovina Miguela Littína, 2004; prijevodi M. Telećana, Nine Lanović, G. Tintor, Draženke Milovanović i Tanje Tarbuk).
