Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR, Sovjetski Savez), država Rusa, Ukrajinaca, Uzbeka, Bjelorusa, Kazaha i drugih pridruženih naroda, proglašena 30. XII. 1922., a raspuštena 21. XII. 1991. SSSR je proizašao iz Listopadske revolucije (7. XI. 1917), kojom je srušen car Nikola II., te iz revolucionarne vlasti sovjeta koju je predvodio V. I. Lenjin.
SSSR je bio sastavljen od Sovjetskih Federativnih Socijalističkih Republika (SFSR) i Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSR), te autonomnih i drugih područja unutar njih. Državno proglašenje (1922) sjedinilo je Rusku SFSR, Bjelorusku SSR, Ukrajinsku SSR i Zakavkasku SFSR (prvi ustav bio je donesen 31. I. 1924). Zasebne SSR potom su postale Turkmenska i Uzbečka (1924), Tadžička (1929), Armenska, Azerbajdžanska, Gruzijska, Kazaška i Kirgiska (1936), te Estonska, Letonska, Litavska i Moldavska (1940).
SSSR je bio najveća država na svijetu: 1924. imao je oko 21,7 mil. km², a 1946. oko 22,4 mil. km² (nakon II. svjetskog rata sovjetske kopnene granice u Europi bile su duge 4216 km, a u Aziji 14 724 km). Broj stanovnika rastao je sa 147 mil. (1926), na 170,5 mil. (1939), 208,8 mil. (1959), 262,4 mil. (1979), te 286,7 mil. (1989). Prema nacionalnom udjelu (1989) najviše je bilo Rusa (145,2 mil.), zatim Ukrajinaca (44,2 mil.), Uzbeka (16,7 mil.), Bjelorusa (10 mil.), Kazaha (8,1 mil.), Azerbajdžanaca (6,8 mil.), Tatara (6,6 mil.), Armenaca (4,6 mil.) i dr. naroda (u posljednjim popisima stanovništva bilo ih je priznato oko 120). Uoči raspada SSSR-a (1991) najveći dio njegova teritorija (76%) i stanovništva (oko 60%) obuhvaćala je Ruska SFSR.
Ideološki je SSSR bio zasnovan na komunizmu i boljševizmu; vladajuća Ruska KP (boljševika) u prosincu 1925. bila je preimenovana u Svesaveznu KP (boljševika), koja je u listopadu 1952. preimenovana u KP Sovjetskoga Saveza (KPSS). Prvi državni poglavar (do 1946) formalno je bio M. I. Kalinjin. Stvarna državna vlast bila je u rukama partijskoga vođe (generalnoga sekretara CK); na tom je položaju najdulje bio J. V. Staljin (1922–53). Potom su slijedili G. M. Maljenkov (1953), N. S. Hruščov (1953–64), L. I. Brežnjev (1964–82), J. V. Andropov (1982–84), K. U. Černjenko (1984–85) i M. S. Gorbačov (1985–91). Politički utjecajni u sustavu vlasti bili su i V. M. Molotov, N. A. Bulganjin, G. K. Žukov, A. I. Mikojan, K. J. Vorošilov, N. V. Podgorni, A. N. Kosigin, A. A. Gromiko i dr. God. 1989. KPSS je imao oko 19,4 mil. članova, među kojima je Rusa bilo 59%, dok je Komunistički savez omladine (KOMSOMOL) imao oko 36 mil. članova.
SSSR je centralistički bio učvršćen pod Staljinovim režimom, obilježenim državnim terorom (službe sigurnosti predvodio je F. Dzierżyński, potom G. G. Jagoda te L. P. Berija). Više milijuna ljudi bilo je ubijeno ili umrlo u nasilnoj kolektivizaciji sela i u zatočeništvu (→ koncentracijski logori; pojedine procjene navode i više od 30 mil. stradalih do 1939). Od sredine 1930-ih SSSR je zaključio više sigurnosnih sporazuma (s Francuskom, Čehoslovačkom, Kinom, Mongolijom i dr.), a međunarodno je djelovao i preko Kominterne (→ internacionala); u Španjolskom građanskom ratu (1936–39) podupirao je dijelove republikanskih snaga. God. 1938–39. na sovjetskom Dalekom istoku bilo je nekoliko sukoba s japanskim snagama (13. IV. 1941. s Japanom je bio postignut sporazum o neutralnosti).
Uoči II. svjetskog rata SSSR je s Njemačkom zaključio sporazum o nenapadanju (23. VIII. 1939), a potom podijelio Poljsku (u rujnu 1939). Nakon rata s Finskom 1939–40. SSSR je stekao Kareliju i dr. područja, a do kraja 1940. zauzeo je još Estoniju, Letoniju, Litvu, Besarabiju i sjevernu Bukovinu (oko 1,7 mil. Poljaka i pripadnika baltičkih naroda bilo je deportirano u Sibir nakon sovjetske aneksije 1939–40). Nakon njemačkog napada na SSSR 22. VI. 1941. bilo je uspostavljeno sovjetsko savezništvo s Velikom Britanijom i SAD-om (u rujnu 1941. SSSR je pristupio Atlantskoj povelji). Do prosinca 1941. njemačke su snage zauzele zapadni dio SSSR-a (do Lenjingrada, Moskve i Rostova). Veći protunapadi sovjetske Crvene armije uslijedili su potkraj 1941 (u studenome su njemačke snage bile 35 km zapadno od Moskve, a u prosincu su se povukle za približno 300 km). God. 1942. njemačka ofenziva bila je zaustavljena na Kavkazu, a nakon uspjeha u bitkama kraj Staljingrada (1942–43) i Kurska (1943) Crvena armija je do kraja 1944. postupno oslobodila uglavnom sva sovjetska okupirana područja; potom je njemačke snage porazila u okupiranim dijelovima središnje Europe i napredovala do Njemačke (2. V. 1945. zauzela je Berlin). Nakon Jaltske konferencije (1945), SSSR je zaratio s Japanom, vratio južni dio Sahalina, te zauzeo južne Kurilske otoke. U II. svjetskom ratu SSSR je od svih zaraćenih država imao najviše stradalih; broj poginulih vojnika (uključujući i stradale u zarobljeništvu) procjenjuje se na 8 do 9 milijuna, a broj ubijenih civila na 16 do 19 milijuna. Istodobno je pod Staljinovim režimom oko 7 milijuna sovjetskih građana bilo ubijeno ili umrlo u kaznenim i radnim logorima (1939–45), dok je oko 1 milijun stradalih bilo u deportacijama nacionalnih manjina (Čečenci, Inguši, Kalmici, krimski Tatari, povolški Nijemci i dr.).
Okončanjem II. svjetskog rata SSSR je ostvario utjecaj u okupiranoj Njemačkoj (→ potsdamska konferencija) i stekao područje oko Königsberga (→ kalinjingrad). U drugoj polovici 1940-ih bila je učvršćena sovjetska vojno-politička prevlast u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Madžarskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i Albaniji; te su države pod sovjetskim vodstvom 1949. bile okupljene u gospodarski savez (Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć – SEV; 1950. uključena je Istočna Njemačka), a 1955. u vojni savez (Varšavski ugovor). Sovjetski utjecaj u Jugoslaviji održao se do 1948 (→ informbiro). Stvaranje komunističkih država u središnjoj Europi kao interesnoga područja SSSR-a dovelo je do pogoršanja odnosa sa SAD-om i Velikom Britanijom, koji su nakon sovjetske blokade Berlina i podjele Njemačke (1948–49) inicirali stvaranje NATO-a (1949). Odnosi SSSR-a i vodećih zapadnih država postali su izrazito suparnički (→ blokovska politika), označeni i kao hladni rat (od 1949. SSSR posjeduje nuklearno oružje).
Nakon Staljinove smrti 1953. Hruščov je provodio tzv. destaljinizaciju, reorganizirao je sigurnosni sustav (→ kgb), te iz državnog i partijskoga vrha uklonio Staljinove bliske suradnike. Bile su obnovljene veze s Jugoslavijom (1955), poduzeta je vojna intervencija u Madžarskoj (1956), Kini je ukinuta vojna pomoć (1960), a zaoštreni su odnosi sa SAD-om (posebno oko sovjetskog naoružavanja Kube početkom 1960-ih). U doba vladavine L. I. Brežnjeva, SSSR je od sredine 1960-ih pomagao sjevernovijetnamske snage u ratu sa SAD-om, vojno je intervenirao u Čehoslovačkoj (1968), a od kraja 1960-ih snažnije je naoružavao više arapskih država. Početkom 1970-ih SSSR je učvršćivao odnose s Indijom, a sa SAD-om započeo pregovore o ograničavanju nuklearnog oružja (→ razoružanje). Potkraj 1979. došlo je do sovjetske vojne intervencije u Afganistanu. Ograničena demokratizacija SSSR-a započela je u drugoj polovici 1980-ih, pod vodstvom M. S. Gorbačova (→ perestrojka); bili su poboljšani odnosi sa SAD-om i zapadnoeuropskim državama, došlo je do sovjetskog vojnog povlačenja iz Afganistana (1988–89) i središnje Europe (1990–91), te raspuštanja SEV-a i Varšavskog ugovora (1991). Zbog slabljenja središnje sovjetske vlasti izbijali su unutarnji sukobi (armensko-azerbajdžanski, od 1988) i pojavili se republički zahtjevi za neovisnošću (od 1990). Jačanje vlasti ruskog predsjednika B. Jeljcina vodilo je raspuštanju SSSR-a (21. XII. 1991) i ostavci sovjetskog predsjednika Gorbačova (25. XII. 1991); u međunarodnim odnosima položaj SSSR-a naslijedila je Rusija.
