Finska (Suomi; Republika Finska/Suomen tasavalta), država na sjeveru Europe, između Botničkoga zaljeva na zapadu, Finskoga zaljeva na jugu, Skandinavskoga gorja na sjeverozapadu i Ruske ploče na istoku; obuhvaća 338 456 km², od toga gotovo 10% otpada na jezera i vodene tokove (34 544 km²). Finska ima kopnene granice s Norveškom (727 km) na sjeveru, Švedskom (614 km) na sjeverozapadu i Rusijom (1313 km) na istoku.
Prirodna obilježja
Geološki Finska pripada prastaromu Baltičkom štitu, koji je uz Finsku obuhvaćao dio Skandinavije i poluotok Kolu, a građen je od kristaličnih škriljevaca, gnajsa i starih eruptivnih stijena. Za pleistocenske se glacijacije (kvartar) Finska nalazila u središtu kontinentalnog leda, pa su ledenjaci u njezinu reljefu ostavili duboke tragove. Nakon odleđivanja podignula se razina mora i poplavila finsko primorje i niže krajeve u unutrašnjosti. U postglacijalu se finska obala počela uzdizati, pa se tijekom jednoga stoljeća uzdignula kraj Vaase 77 cm, a kraj Hankoa 50 cm. Taj proces traje još i danas. Ledenjaci su u ledeno doba erodirali mlađe, mekanije slojeve sve do rezistentne podloge starih stijena, pa su taj materijal – u obliku morena – nataložili u nižim krajevima Finske. Zbog toga gotovo 4/5 Finske pokrivaju ledenjački nanosi, koji mjestimice tvore niske brežuljke, drumline. Iz vode, koja je nastala otapanjem ledenjaka, istaložile su se velike gomile pijeska i šljunka (harju); one se pružaju u smjeru kojim su se nekad pružali ledenjaci.
Planinski se predjeli pružaju na krajnjem sjeverozapadu, gdje se izdiže Halti (1324 m) – najviši vrhunac Finske. U sjeveroistočnome dijelu Finske i u Laponiji visine dosežu mjestimice 700 m, dok se u unutrašnjosti nalaze brežuljci 100 do 300 m visine. Obala je djelovanjem ledenjaka razvedena u mnoštvo zaljeva i otočića; razvedenost obale smanjuje se od juga prema sjeveru. Najveće je Ålandsko otočje (finski Ahvenanmaa), smješteno na ulazu u Botnički zaljev.
Kontinentalni karakter klime ublažuju Baltičko more, jezera te osobito jugozapadni vjetrovi s Atlantika (Golfska struja); temperatura zraka u prosjeku je oko 6 °C viša nego na istoj geografskoj širini izvan Europe. Srednja je zimska temperatura –3 do –14 °C (Helsinki u veljači –5,7 °C), a ljetna oko 15 °C (Helsinki u srpnju 17 °C, Rovaniemi na sjeveru 15 °C). Zima traje u južnoj Finskoj 130 do 150 dana, a u sjevernoj 170 do 210 dana. Jezera su zamrznuta 5 do 8 mjeseci godišnje. Najviše oborina (700 mm) ima južni dio Finske; prema sjeveru i sjeverozapadu količina oborina smanjuje se (Laponija 400 mm). Snijeg pokriva južne dijelove Finske od polovice prosinca do polovice travnja, a sjeverne od polovice studenoga do polovice svibnja. Na krajnjem sjeveru ljeti sunce ne zalazi oko 73 dana (polarni dan), a zimi ne izlazi oko 51 dan (polarna noć).
Za Finsku su karakteristična mnogobrojna jezera (oko 60 000) u južnom i jugoistočnom dijelu, po kojima je dobila naziv »zemlja tisuću jezera«. Cijelo jezersko područje obuhvaća oko 135 000 km², a od toga na sama jezera otpada 23%. Jezerske se zavale pružaju od sjevera prema jugu, a nastale su djelovanjem ledenjaka, koji su ih u tom smjeru izdubli. Najveća su jezera Saimaa (oko 1377 km²), od kojega je do zaljeva Vyborg (Rusija) izgrađen 42,9 km dug kanal, Inari (Inarijärvi; 1084 km²) i Päijänne (1083 km²) s odvirkom Kymi. Iz jezera Oulua otječe istoimena rijeka. U sjevernoj su se Finskoj osim većih jezera (Inari) razvile i dulje rijeke (Kemi, Tornio), važne za splavarenje drva. Za splavarenje je u Finskoj prikladno oko 10 000 km rijeka. Mnogobrojni brzaci i slapovi iskorištavaju se za dobivanje električne energije.
Finska je šumama najbogatija država Europe; šume prekrivaju više od 3/4 površine (77,9% ukupne, odnosno 86,0% kopnene površine Finske). Prevladavaju crnogorične šume (uglavnom bor i smreka), osobito u srednjem dijelu zemlje. Na sjeveru prevladava tundra s grmolikim brezama, a na jugu miješane šume.
Stanovništvo
U Finskoj živi 5 503 297 stanovnika (2017), odnosno 18,1 st. na 1 km² kopnene površine (303 912 km² s Ålandskim otočjem), pa se ubraja među najrjeđe naseljene europske države. Najgušće je naseljeno priobalno područje na jugu zemlje (regija Uusimaa s Helsinkijem, 180 st./km²); prema sjeveru je naseljenost sve manja, a u Laponiji iznosi tek 2 st./km². Stanovnici su uglavnom Finci (88,3%, 2017); Šveđani (5,3% populacije) žive uglavnom u gradovima jugozapadnoga dijela zemlje i na Ålandskom otočju, a od 1969 Laponaca (Sami; 0,05%) 1560 ih živi na krajnjem sjeveru (Laponija); ima i Rusa, Estonaca i dr. Broj stranaca je u porastu; 2017. bilo ih je 243 639 ili pedesetak tisuća više nego 2012; najviše je građana Estonije (51 499 pripadnika ili 21,1% ukupnoga broja stranaca) i Rusije (30 970 pripadnika ili 12,7%). Službeni su jezici od 1919. finski i švedski. Stanovnici su pretežno evangelici-luterani (72,0%, 2017), a ima i grkokatolika (1,1%), rimokatolika, židova, ateista i dr. U Finskoj je 1900. živjelo 2,7 milijuna stanovnika, 1950. godine 4,0 milijuna, a 2000. godine 5,2 milijuna stanovnika. Na prosječni porast broja stanovnika od 0,35% (3,5‰) godišnje u razdoblju 2012–16. veći je utjecaj imala pozitivna migracijska bilanca (0,29% prosječno godišnje) nego prirodni priraštaj (0,06% ili 0,6‰). Posljednjih nekoliko godina razlika useljenih i iseljenih osoba iznosi oko 16 000 godišnje; najviše se useljavaju građani Estonije i Rusije, te Somalije i Iraka. Stope nataliteta (9,6‰ u 2016) i mortaliteta (9,8‰) na razini su europskoga prosjeka. Finska se ubraja u europske zemlje s najnižom stopom smrtnosti dojenčadi (1,7‰, 2015). Populacija Finske sve je starija; u dobi je do 14 godina 16,2%, od 15 do 64 godine 62,9%, a od 65 i više godina 20,9% stanovništva (2017). Očekivano trajanje života za žene rođene 2016. je 84,1 godina, a za muškarce 78,4 godine. Finska ima 2 689 000 aktivnih stanovnika (2015), od toga je 9,4% nezaposleno. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 4,5%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 21,3%, a u uslužnim djelatnostima 74,2% zaposlenih (2015). Sveučilišta imaju Helsinki (finsko/švedsko; osnovano 1640. u Turkuu, premješteno 1828), Joensuu, Jyväskylä, Kuopio, Rovaniemi, Lappeenranta, Oulu, Tampere, Turku (Åbo; finsko/švedsko), Pori i Vaasa. U gradovima živi 84,5% stanovništva (2016); većina gradova smještena je na obali. Glavni je i najveći grad Helsinki (švedski Helsingfors) s 643 192 st. (2017). Ostali su veći gradovi Espoo (švedski Esbo; 277 730 st.), Tampere (Tammerfors; 230 834 st.), Vantaa (Vanda; dio metropolitanskoga Helsinkija, 222 255 st.), Oulu (Uleåborg; 201 257 st.), Turku (Åbo; 188 971 st.), Jyväskylä (139 466 st.), Lahti (Lahtis; 119 310 st.), Kuopio (118 019 st.), Kouvola (84 456 st.), Pori (Björneborg; 84 740 st.).
Gospodarstvo
Od 1961. Finska je bila pridružena, a od 1985. punopravna članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA). Provodila je politiku države blagostanja, s naglašenim udjelom javnoga sektora. Ekonomsku liberalizaciju provodi od druge polovice 1980-ih, a znatno je pogađa gubitak sovjetskog tržišta (Sovjetski Savez bio je glavni vanjskotrgovinski partner). Vrijednost BDP-a od 141,4 milijarde USD (1990) pala je na 89,2 milijarde USD (1993), a stopa nezaposlenosti povećala se s niske od 5% u 1980-ima na rekordno visokih 20% (1994). Početkom 1990-ih Finska se gospodarski orijentira prema Europskoj uniji, te joj pristupa 1995., a 2002. nacionalnu je valutu (finsku marku) zamijenila eurom. Vrijednost BDP-a iz 1990. približno je dostignuta 2002 (140,4 milijarde USD, odnosno oko 27 000 USD po stanovniku). Potom gospodarski rast oscilira (pod utjecajem svjetske recesije 2007–09. i dr.), a 2021. bio je ostvaren BDP od 297,3 milijarde USD. Prema veličini BDP-a po stanovniku od 53 655 USD, Finska je na petnaestome mjestu u svijetu (2021). U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (oko 70%), a slijede industrija (27,5%) i poljoprivreda (2,5%). Stopa nezaposlenosti je 7,7% (2021). U poljoprivrednoj su ponudi pšenica, raž, ječam, zob, krumpir, šećerna repa, i dr. Najviše se uzgajaju goveda, a razvijena je mliječna industrija. U industrijskoj su ponudi elektronički proizvodi i telekomunikacijska oprema, strojevi, vozila, brodovi, kemikalije, mineralne sirovine, metali, proizvodi od drva, i dr. Finska je među vodećim zemljama po šumskom bogatstvu, a posjeduje i ležišta bakra, zlata, cinka, željezne rude, nikla, kroma, kobalta, i dr. Također je globalno poznata po brzo rastućem informatičkom i telekomunikacijskom sektoru, napose po kompaniji Nokia koja je 2022. imala prihod od približno 26 milijarda USD. Vrijednost finskoga robnog izvoza 2021. bila je 83,1 milijardu USD, a uvoza 82,3 milijarde USD. Najviše izvozi naftne derivate, papir, vozila, čelične trake, rezano drvo, elektroničke proizvode, strojeve, medicinske instrumente, lijekove, kemikalije, bakar, zlato, cink, nikal, i dr. U uvozu prevladavaju sirova nafta i naftni derivati, vozila, lijekovi, metali, informatička oprema, odjeća, hrana, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (12,5%), Švedska (9,4%), Sjedinjene Američke Države (7,5%), Nizozemska (6,2%), Kina (5,8%), Rusija (5,2%) i Italija (4,2%). Najviše uvozi iz Njemačke (16,3%), Švedske (14,5%), Rusije (10,9%), Kine (7%), Nizozemske (6,7%) i Poljske (3,3%). Veličina je javnoga duga oko 72% BDP-a (2021).
Promet
Duljina cesta u Finskoj iznosi 77 982 km (2016; od toga je asfaltirano oko 65%), a duljina željezničkih pruga 5926 km (elektrificirano više od 50%). I cestovna i željeznička mreža najgušće su u jugozapadnome dijelu zemlje. Finska ima razvijen sustav unutarnje plovidbe po jezerima koja su međusobno spojena kanalima (ukupna duljina 9820 km, 2016); najrazgranatija je mreža u području jezera Saimaa (3377 km), koje je od 1856. kanalom spojeno s Finskim zaljevom (kanal je proširen i produbljen1968). Glavne su morske luke Porvoo (naftna luka Kilpilahti–Sköldvik; promet 21,5 milijuna tona 2016), HaminaKotka (14,0 milijuna tona), Helsinki (11,6 milijuna tona, 2016), Kokkola, Naantali i Rauma; Hanko i Turku otvorene su za promet i zimi uz pomoć ledolomaca. Putnička luka Helsinkija ubraja se u vodeće u svijetu (12 milijuna putnika godišnje; trajektne veze za Talinn, Stockholm, Mariehamn, Sankt Peterburg). Ukupni lučki međunarodni promet iznosi 94,9 milijuna tona (2016). Glavne su zračne luke Helsinki (Vaanta; promet više od 17 milijuna putnika godišnje), Oulu, Tampere, Turku i Rovaniemi.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 centa. Do 1. I. 2002. novčana je jedinica bila finska marka (markka, mk; FIM); 1 finska marka = 100 penija (penniä).
Povijest
Oko god. 100. u Finsku su se počela naseljavati finska plemena i potiskivati prema sjeveru starosjedilačke Laponce. Doseljenici su poslije bili izloženi pritisku i utjecaju Švedske i Novgoroda. Nakon niza križarskih pohoda, Šveđani su u pol. XII. st. pokrstili Fince i podvrgli ih pod svoju vlast, a svoj su sukob s Novgorodom okončali 1323. mirom u Nöteborgu na temelju diobe Karelije i sjeverne Finske. Finska je bila izjednačena s ostalim švedskim pokrajinama i finski su predstavnici sjedili u švedskom saboru. Pod švedskim suverenitetom finska su plemena postupno razvila osjećaj jedinstva. Studirajući na različitim sveučilištima finski su učenjaci došli u izravan dodir s europskim kulturnim središtima, a Michael Agricola (oko 1510–57), tvorac finskog književnog jezika (prijevod Biblije 1548), donio je, za kralja Gustava I. (1523–60), iz Njemačke protestantizam. Kao dio Švedske Finska je uživala poluneovisan status, koji je bio učvršćen 1581., kada je Finska dobila status Velikoga Vojvodstva. Istodobno je tekao proces naseljavanja švedskih kolonista. Za upravnih reforma (1611–32) Gustava II. Adolfa, Finska je postala integralni dio Švedskoga Kraljevstva, i u školovanim se krugovima otada sve više govorilo švedski. Švedsko-ruski sukobi oko prevlasti nad Baltikom pogađali su i finske zemlje. Stolbovskim mirom 1617. Švedska je stekla Ingermanland i Kareliju; pučanstvo u tim područjima bilo je pravoslavno, i kada ga je švedska vlada počela nasilno obraćati na protestantizam, mnogi su prebjegli u Rusiju, a na njihovo su mjesto naseljeni protestantski Finci. Za uprave generalnoga guvernera Pera Brahea (1602–80) Finska je doživjela gospodarski i kulturni procvat. U glavnom gradu Turkuu osnovano je sveučilište. God. 1713–21. Rusi su prodrli u Finsku, a mirom u Nystadu (Uusikaupunki) 1721. Šveđani su im prepustili dio Karelije s Vyborgom (Viipuri); 1743. Rusija je stekla i zapadni dio Karelije. U novom ratu s Rusijom izbila je neuspjela pobuna (1788–90) finskih časnika protiv švedske vlasti, što je bilo prvo finsko očitovanje nacionalne svijesti. Od 1809. pod vlašću Rusije, Finska je imala status autonomnog Velikoga Kneževstva, koje je s Rusijom bila u personalnoj uniji; u carevo ime vladao je guverner, uz pomoć sabora i vlade. Zemlji su priključeni krajevi koje je Rusija osvojila 1721. i 1743., a glavni grad je, mjesto Turkua (Åbo), postao 1812. Helsinki (Helsingfors). Uredovni jezik zemlje i govorni jezik plemstva ostao je švedski. Finskim nacionalistima, na čelu s J. V. Snellmanom, uspjelo je 1863. da i finski, kao jezik većine stanovništva i nove, građanske inteligencije, proglase, uz švedski, službenim jezikom. Od 1865. Finska ima vlastiti novac, od 1869. redovito zasjeda finski sabor, a 1878. Finska je dobila i vlastitu vojsku. Za ruskih careva Aleksandra III. i Nikole II. krnji se finska autonomija i provodi rusifikacija zemlje. Nakon Rusko-japanskoga rata i revolucije, u kojoj su sudjelovali i finski radnici, ponovno je uspostavljena autonomija (22. X. 1905), a polufeudni sabor reorganiziran je u jednodomni izborni parlament. Uvedeno je opće pravo glasovanja (i za žene), a najjača stranka je Socijaldemokratska stranka. Pošto je revolucionarni val splasnuo (1907), carski je režim opet vladao neustavnim metodama. Nakon Veljačke revolucije (1917) privremena je vlada priznala finsku autonomiju u sastavu Ruske Federacije. Nakon pobjede Listopadske revolucije proglašena je neovisnost Finske (6. XII. 1917), koju su Sovjeti priznali iste godine. Boljševičku revoluciju, koja je počela 28. I. 1918. i, proširivši se preko Helsinkija po južnoj Finskoj, trajala do svibnja 1918., ugušila je građanska bijela garda na čelu s generalom C. G. v. Mannerheimom uz pomoć njemačkih skupina. Finska je proglašena republikom 13. III. 1919; predsjednik je postao Kaarlo Juho Ståhlberg (1919–25). Sa Sovjetima zaključen je 14. X. 1920. mir u Dorpatu, po kojem je Finska dobila luku Petsamo na Sjevernome ledenom moru, s kojom je bila povezana uskim koridorom, a iste godine Društvo naroda dodijelilo joj je demilitarizirane Ålandske otoke. Vodeća je stranka Agrarna unija, a od 1933. Socijaldemokratska stranka. Finska je 1932. sklopila sa SSSR-om pakt o nenapadanju, koji je 1934. produžen na deset godina. Sporazumom Staljina i Hitlera (1939) Finska je postala dijelom sovjetske interesne sfere. U listopadu 1939. SSSR je postavio Finskoj teritorijalne zahtjeve na Karelijskoj prevlaci i zatražio Hanko kao pomorsku bazu. Pošto je to finska vlada odbila, sovjetske oružane snage napale su Finsku 30. XI. 1939. Nakon žestoka otpora Finci su 12. III. 1940. morali potpisati Moskovski mirovni sporazum sa SSSR-om i pristati na sovjetske teritorijalne zahtjeve. Finska je morala ustupiti Karelijsku prevlaku s Vyborgom (Viipuri), dijelove Istočne Karelije, iznajmiti poluotok Hanko i dopustiti tranzit preko oblasti Petsama. Hitlerovu napadu na SSSR 1941. pridružila se i Finska. Poražena zajedno s Nijemcima, Finska je 19. IX. 1944. sklopila primirje sa SSSR-om, a 3. III. 1945. najavila je (retroaktivno od 19. IX. 1944) rat Njemačkoj. Političku stabilnost osigurali su feldmaršal Mannerheim kao predsjednik republike 1944–46. te Juho Kusti Paasikivi (iz konzervativne Nacionalne koalicije) kao premijer na čelu vlade nacionalnog jedinstva u istom razdoblju. Pariškim mirovnim sporazumom 1947. potvrđeni su finski teritorijalni gubitci (iz 1940. i 1944), pa je oko 43 000 km² ustupljeno Sovjetskom Savezu. Mannerheima je 1946. na položaju predsjednika republike zamijenio Paasikivi (reizabran je 1950. te je ostao predsjednik do 1956). Zagovarao je vanjskopolitičku neutralnost i posebne odnose sa Sovjetskim Savezom (međudržavni sporazum o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći zaključen je 1948. a obnovljen 1955). Finska je 1955. pristupila UN-u i Nordijskomu vijeću. Sovjetska vojna baza na finskom poluotoku Porkkali, blizu Helsinkija, zatvorena je početkom 1956. Vanjskopolitičku neutralnost i suradnju sa Sovjetskim Savezom nastavio je Urho Kekkonen, predsjednik republike 1956–82 (iz Agrarne unije i njezine nasljednice, Stranke centra; reizabran je 1962., 1968. i 1978., dok mu je 1973. posebnim zakonom parlament produljio mandat bez izbora). Finska je 1961. postala pridružena, a 1985. punopravna članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), a 1970. i 1983. obnovila je sporazum o suradnji s Moskvom. Iako je razdoblje do 1983. obilježeno čestim promjenama vlada, njihov je sastav uglavnom bio isti – Agrarna unija (od 1965. Stranka centra) je sudjelovala u gotovo svim vladama, socijaldemokrati i stranka švedske manjine (Švedska narodna stranka) u većini, a povremeno je u vladama sudjelovao i Finski narodni demokratski savez u kojem su vodeći bili komunisti, te iznimno i konzervativci, što je, uz Kekonnenov dugi predsjednički mandat, održavalo unutarnju političku stabilnost (najviše su puta premijeri bili Kekkonen prije dolaska na predsjednički položaj te socijaldemokrati Mauno Koivisto i Kalevi Sorsa). Usklađivanjem vanjske, te povremeno i unutarnje, politike sa sovjetskim interesima, Finska je zadržala demokratski sustav, a u tom je razdoblju njezino gospodarstvo iz pretežito poljoprivrednog postalo industrijsko, uz razvoj socijalne države. Pošto se Kekonnen povukao, tijekom 1982–94. predsjednik republike bio je M. Koivisto (reizabran je 1988). Od sredine 1980-ih vlade su stabilnije pa većina traje tijekom cijelog parlamentarnog saziva, a 1987–91. konzervativci prvi put nakon 1946. vode vladu (premijer Harri Holkeri). Sovjetska liberalizacija u drugoj polovici 1980-ih, te potom raspad Sovjetskog Saveza potaknuli su i promjene u Finskoj koja, pogođena nestankom sovjetskog tržišta, provodi gospodarske reforme kako bi izašla iz ekonomske krize. Početkom 1992. s Ruskom Federacijom potpisan je sporazum o suradnji, važan i zbog novog položaja finske manjine (oko 20% stanovništva u ruskoj Republici Kareliji). U ožujku 1992. Finska je podnijela zahtjev za pristupanje Europskoj uniji (oko 57% glasača poduprlo ga je na referendumu 1994., uz izlaznost od približno 71%). Tijekom 1994–2000. predsjednik republike bio je socijaldemokrat Martti Ahtisaari. U svibnju 1994. uspostavljena je suradnja s NATO-om (kroz program Partnerstvo za mir), a nakon dovršenja reformi u pristupnom procesu Finska je početkom 1995. primljena u Europsku uniju. U ožujku 2000. predsjednica republike postala je socijaldemokratkinja Tarja Halonen (reizabrana je 2006). Političku stabilnost nastavile su održavati koalicijske vlade pod vodstvom Stranke centra (1991–95., 2003–11., 2015–19), socijaldemokrata (1995–2003) i konzervativaca (2011–15). Od ožujka 2012. predsjednik je Sauli Niinistö (iz Nacionalne koalicije; reizabran je 2018), a od izbora 2019. vladu ponovno vode socijaldemokrati (premijeri Antti Rinne te Sanna Marin). Nakon ruskog napada na Ukrajinu (u veljači 2022), Finska je zaključila obrambeni savez s Velikom Britanijom, te podnijela zahtjev za članstvom u NATO-u (u svibnju 2022); njegova je članica od travnja 2023. Na parlamentarnim izborima početkom travnja 2023. najuspješnija je Nacionalna koalicija (osvaja relativnu zastupničku većinu s malom razlikom ispred desničarske Stranke Finaca i socijaldemokrata) te njezin lider Petteri Orpo u lipnju postaje premijer nove koalicijske vlade.
Politički sustav
Prema Ustavu od 1. III. 2000., (koji je više puta izmijenjeni i dopunjeni tekst prvog Ustava Finske od 17. VII. 1919), Finska je unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države. Biraju ga građani na općim i neposrednim izborima, na mandat od 6 godina; može biti biran najviše dvaput. Njegove su ovlasti velike u području vanjske politike, a uz to imenuje predsjednika vlade, koji sastavlja vladu iz redova parlamentarne većine. Izvršnu vlast ima vlada koju imenuje predsjednik republike, ali je za svoj rad odgovorna parlamentu. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Parlament (fin. Eduskunta; šved. Riksdagen), sa 200 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo glasa opće i jednako, imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud najviša je institucija sudbene vlasti. Administrativno je država podijeljena na 19 regija. Ålandski otoci, nastanjeni švedskim stanovništvom, imaju status autonomne jedinice s vlastitim parlamentom (Landsting). Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 6. prosinca (1917).
Političke stranke
Finska socijaldemokratska stranka (Suomen Sosialidemokraattinen Puolue – akronim SDP), osnovana 1899., stranka je lijevoga centra. Prvotno se zvala Finska radnička stranka, današnji naziv nosi od 1903. Uvođenjem općega prava glasa (1906) postala je najjača stranka u Finskoj. U vladi je prvi put sudjelovala 1926–27., potom 1937–50. bez prestanka, pa uz manje prekide 1951–59. te kontinuirano 1966–91 (uz prekid 1976–77). Iz stranačkih redova predsjednici republike bili su Mauno Koivisto (1982–94), Martti Ahtisaari (1994–2000) i Tarja Halonen (2000–12). U koalicijskim je vladama ponovno sudjelovala 1995–2007. i 2011–15. Na izborima 2019. osvaja relativnu zastupničku većinu (s malom razlikom u odnosu na PS), te predvodi koalicijsku vladu (s KESK-om, Zelenim savezom, Lijevim savezom i Švedskom narodnom strankom). Na izborima 2023. osvaja treće mjesto po broju zastupnika (iza KOK-a i PS-a) te potom prelazi u oporbu. Članica je Progresivnog saveza i Stranke europskih socijalista. Finski centar (Suomen Keskusta, skraćeno Centar – Keskusta, kratica KESK) liberalna je stranka proizašla iz Agrarne unije, koja je osnovana 1906., a 1965. preimenovana u Stranku centra (Keskustapuolue); današnje ime nosi od 1988. Iz njezinih je redova bio Urho Kekkonen, premijer 1950–53. i 1954–56. te predsjednik republike 1956–82. U razdoblju 1917–87. sudjelovala je u gotovo svim vladama (u oporbi je bila 1926–27., 1948–50., 1972). Najjača je stranka vladajućih koalicija 1991–95., 2003–11. te 2015–19. Znatno manji broj zastupnika ima nakon izbora 2019. i 2023 (osvaja četvrto mjesto), a 2019–23. sudjeluje u koalicijskoj vladi predvođenoj SDP-om. Od 2023. je u oporbi. Članica je Liberalne internacionale i Saveza liberala i demokrata za Europu. Nacionalna koalicija (Kansallinen Kokoomus, skraćeno Koalicija – Kokoomus, kratica KOK), osnovana 1918., stranka je desnoga centra (naziva se i Stranka nacionalne koalicije). Do 1944. povremeno sudjeluje u vladama (najdulje 1939–44), potom je do izbora 1987. uglavnom u oporbi (u vladama sudjeluje samo 1958–59. i 1962–66), 1987–91. predvodi vladajuću koaliciju, a u vladama ostaje do 2003. Ponovno u vladi od 2007., na izborima 2011. osvaja relativnu zastupničku većinu te vodi vladu do 2015., a u njoj ostaje i nakon izbora iste godine (na kojima osvaja treće mjesto po broju zastupnika). Stranački kandidat Sauli Niinistö pobijedio je na predsjedničkim izborima 2012 (reizabran je 2018). Treća je i na izborima 2019. kad prelazi u oporbu. Na izborima 2023. osvaja relativnu zastupničku većinu (s malom razlikom u odnosu na PS) te potom postaje najjača stranka koalicijske vlade. Članica je Međunarodne demokratske unije i Europske pučke stranke. Stranka Finaca (Perussuomalaiset – akronim PS), osnovana 1995., stranka je desnice. Nastala je nakon raspuštanja Finske ruralne stranke (osnovane 1959). Ideološki nacionalistička, zagovara kulturnu zatvorenost; sklona je populizmu. Od izbora 1999. bila je uglavnom u oporbi s manjim brojem zastupnika, a od izbora 2011. postaje politički utjecajnija (osvaja treće mjesto). Drugo mjesto po broju zastupnika osvaja 2015., a potom je do 2017. u koalicijskoj vladi s KESK-om i KOK-om. U oporbi je i nakon izbora 2019. na kojima je opet bila druga po broju zastupnika (s malom razlikom u odnosu na pobjednički SDP). Na izborima 2023. ponovno je na drugome mjestu (s malom razlikom iza pobjedničkoga KOK-a) te potom ulazi u vladu. Članica je Stranke europskih reformista i konzervativaca. Zeleni savez (Vihreä liitto), osnovan 1987., stranka je lijevoga centra, ponajprije ekološki orijentirana. Povremeno je sudjelovala u koalicijskim vladama (1995–2002. i 2007–14), a najbolji je rezultat imala na izborima 2019 (peto mjesto po broju zastupnika) nakon kojih je ponovno u vladajućoj koaliciji (pod vodstvom SDP-a). Peto mjesto po broju zastupnika osvojila je i na izborima 2023. nakon kojih prelazi u oporbu. Članica je Globalnih zelenih i Europske stranke zelenih. Lijevi savez (Vasemmistoliitto), osnovan 1990., socijalistička je stranka. Sljednica je Finskog narodnog demokratskog saveza (osnovanog 1944) koji je obuhvaćao nekoliko stranaka i udruga ljevice (od kojih su najutjecajniji bili komunisti) te je povremeno sudjelovao u vladama (1945–48., 1966–71., 1977–82). Lijevi savez je na izborima osvajao manji broj zastupnika (najuspješniji je 1995. i 1999., na četvrtome mjestu), a u koalicijskim vladama sudjelovao je 1995–2003., 2011–14. i 2019–23 (na izborima 2019. i 2023. šesti po broju zastupnika). Članica je Stranke europske ljevice.
