Feynman [fẹi'nmən], Richard Phillips, američki fizičar (New York, 11. V. 1918 – Los Angeles, 15. II. 1988). Diplomirao (1939) na Massachusettskom tehnološkom institutu (MIT) u Cambridgeu originalnim prijedlogom računa sila u molekulama. Doktorirao (1942) na Sveučilištu Princeton, gdje je sa svojim voditeljem Johanom Archibaldom Wheelerom razvio pristup kvantnoj mehanici koji se temelji na načelu najmanjeg djelovanja. Wheeler je Feynmana uključio i u svoju skupinu koja je radila na uranijskoj fisiji, tako da je on u Los Alamosu postao najmlađim voditeljem grupe unutar teorijskog odjela Projekta Manhattan (izradba atomske bombe). Poratne godine (1945–50) proveo je na Cornellovu Sveučilištu, gdje je razvijao kvantnu elektrodinamiku, teoriju međudjelovanja svjetlosti i materije. Vizualizacija procesa Feynmanovim dijagramima uveliko je pojednostavnila proračune međudjelovanja elementarnih čestica. Od 1950. do kraja života Feynman je bio profesor teorijske fizike na Kalifornijskom tehnološkom institutu (Caltech) u Pasadeni. U tom je razdoblju najprije dao kvantno-mehaničko objašnjenje pojave supravodljivosti, da bi 1958. s Murrayem Gell-Mannom postavio tzv. V-A teoriju radioaktivnih slabih raspada. Desetljeće poslije, pri objašnjavanju pokusa raspršenja elektrona na protonima, Feynman je uveo partone, sastavnice protona, koji su doveli do modernog razumijevanja kvarkova i temeljnog jakog međudjelovanja. Za temeljne radove u području kvantne elektrodinamike koji su doveli do konstrukcije oscilatora i pojačala na temelju masera i lasera podijelio je s Julianom Seymourom Schwingerom i Sin-ItiromTomonagom Nobelovu nagradu za fiziku (1965). Bio je član Royal Society (od 1965). Po njem je nazvan planetoid (7495 Feynman).
