Evans [e'vənz], Walker, američki fotograf (Saint Louis, 3. XI. 1903 – New Haven, 10. IV. 1975). Od 1922. studirao je francusku književnost na Williams College, 1923. preselio u New York s ambicijom da postane pisac. Boraveći 1926. u Parizu ondje se susreće s fotografskim opusima Eugènea Atgeta i Berenice Abbott te se nakon povratka u SAD odlučuje za fotografsku karijeru. Isprva je izrađivao fotografije s arhitektonskim motivima gradskih nebodera i strojeva, od kojih je nekoliko 1930. objavio u knjizi Most Harta Cranea, a 1933. otputovao je u Havanu kako bi snimio fotografije za knjigu Carletona Bealsa (Kubanski zločin – The Crime of Cuba, 1933). Odmičući se od europskog modernizma prema vlastitoj inačici realizma (Plaza del Vapor, Havana), dokumentirao je ulični život, policiju, prodavače, prosjake i lučke radnike, pokazujući sposobnost hvatanja niza informacija u jednoj slici, slojevitost kulturnoga konteksta, kao na fotografiji Građanin u središtu Havane, Kuba, koja je 1938. izložena na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi u MoMA-i (jednoj od prvih fotografskih uopće), te uključena u fotomonografiju Američke fotografije (American Photographs). Prije nego što je napustio Havanu, Evans je dio svojih fotografija (otkriven i izložen tek 2002), u strahu da bi mogle biti konfiscirane, povjerio prijatelju Ernestu Hemingwayu, koji je dijelom utjecao na njegov sažet, izravan stil.
Potom su ga Ministarstvo unutarnjih poslova te Ministarstvo poljoprivrede uposlili da dokumentira katastrofe koju je prouzročila Velika gospodarska kriza u Pennsylvaniji, Virginiji, Georgiji, Alabami, Mississippiju i Louisiani. Iako ga je angažirala država, izbjegavao je propagandne prizore i stvorio neuljepšane slike života ruralnih područja (napose američkoga Juga). Hvatajući »rječito« teksturu običnoga života, siromašnu egzistenciju nadničara i radnika, istrošenu radnu odjeću i životne prostore, trošne građevine i izblijedjele znakove (Štand uz cestu u blizini Birminghama, Alabama i Drvena kuća, Charleston, Južna Karolina, 1936), realizirao je neka od fotografskih remek-djela, npr. Groblje i čeličana u Betlehemu, Pennsylvania (1935., MoMA): tihi prikaz industrijskoga gradića simboličan je pogled na životni put radnika kojeg kamera prati u obrnutom hodu od velikog oronulog križa u prvom planu pred rijekom, ispred koje se dižu dimnjaci, blokirajući pristup udaljenoj obali iza nje i horizontu s nizovima kuća. S Jamesom Ageejem objavio je 1941. knjigu Opjevajmo slavne muževe (Let Us Now Praise Famous Men), temeljenu na njihovom boravku u Alabami 1936., jednu od najutjecajnijih u američkoj kulturi. Potresnim portretima osiromašenih obitelji dao je sliku krize koja se osjećala diljem zemlje, osvijestivši je kao istinsku tragediju. U knjizi je objavio i slavni portret Žena farmera zakupca pamuka u Alabami (iz 1936), u kojem nasuprot alegoriji patnje i neimaštine prikazuje individualnost pojedinca i stvara kompoziciju čiste vizualne jasnoće, ravnim pozadinskim linijama naglašavajući plošnost prerano ostarjela ženskog lica; djelo je postalo simbol Velike gospodarske krize i jedna je od najsnažnijih slika u američkoj kolektivnoj svijesti.
Precizno bilježeći svakodnevicu, potajno je snimio seriju portreta u newyorškoj podzemnoj željeznici (1938–42., objavljena 1966. u knjizi Mnogi su zvani – Many Are Called); pozama i izrazima lica istaknuo je osobnosti pojedinaca, a napetošću njihovih stavova stalnost stresa urbane sredine. Trajno tragajući za granicom između autentičnosti i anonimnosti, a u želji da prikaže duh američkog radnika, na ulici u Detroitu portretirao je prolaznike (knjiga Anonimni rad – Labor Anonymous, 1946) te je istim stilom, oskudnom pozadinom i kratkim rezom, fokusom na detalje odjeće, poze i izraza, dramatičnim prirodnim svjetlom te donjim rakursom stvorio dojam herojske monumentalnosti običnog čovjeka na putu do posla. Evocirajući Atgetova djela, stvorio je seriju Poruke iz unutarnjih prostora (knjiga Message from the Interior, 1966), osobnije, začudno ostvarenje, kojim je prikazao prazne interijere, no sa znakovima ljudske prisutnosti vidljivim u detaljima, predmetima na zidu ili poluotvorenim vratima (Soba na katu, Walpole, Maine, 1962).
Pisao je za Time (od 1945) te bio urednik u časopisu Fortune (1945–65), a od 1965. do smrti bio je profesor na Yale School of Art and Architecture. Priređene su mu retrospektivne izložbe 1971. u MoMA-i te 2001. u MoMA-i i Metropolitan Museum of Art, kojemu je Evansova zaklada 1994. prepustila građu i autorska prava, osim 1000 negativa u zbirci Kongresne knjižnice u Washingtonu. Mnoga mu se djela nalaze u stalnim zbirkama muzeja (Art Institute of Chicago, J. Paul Getty Museum, Los Angeles, MoMA, Whitney Museum of American Art). Poput drugih fotografa Velike gospodarske krize (Dorothea Lange, Gordon Parks i dr.) sudjelovao je u oblikovanju kolektivnog sjećanja nacije na jedno od najtežih razdoblja američke povijesti. Spojivši dva suprotstavljena pristupa fotografiji, dokumentarni i slikovni (piktorijalizam), otvorio je put lirskom dokumentarnom stilu te neposrednim pristupom redefinirao žanr portreta. Među prvim je fotografima koji su radove objavljivali u fotomonografijama, predstavljajući ih kao umjetničke. Nadahnuo je mnoge fotografe (Robert Frank, Helen Levitt, Diane Arbus, Lee Friedlander), a pogotovo u postmodernoj epohi Sherrie Levine, koja je napravila »refotografije« nekih njegovih djela.
