Dijana (latinski Diana), u rimskoj religiji, božica prirode i životinja. Ime joj se etimološki vezivalo uz noćno svjetlo i Mjesec (»nebeski svijetla«), a djeluje na razmeđu divlje prirode i uređene ljudske zajednice pa su joj svetišta i gajevi posvećeni redovito izvan gradskih međa. Rano je poistovjećena s Artemidom (pa postaje božicom Mjeseca i lova) i Hekatom, a često se spominje s ruralnim bogom Silvanom. Pod nadimkom Lucina (»Svjetlonosna«) štovala se kao zaštitnica rodilja, uz Apolona i Eskulapa; uz Junonu i Veneru najvažnija je pokroviteljica žena. S njome su u rimskom tumačenju poistovjećivane germanska božica Abnoba, galska Arduinna i kartaška Caelestis. Kao zaštitnicu posebno su je štovali niži društveni slojevi, plebejci i robovi, a njezin je rođendan (13. kolovoza) slavljen kao »dan robova« (dies servorum). Kult joj vjerojatno potječe iz Lacija, gdje joj se svetišta nalaze u Anagniji, na brdu Algidu (današnji Monte Compatri) i pokraj Tibura (današnji Tivoli). Najznatnije je pak svetište starolatinskog saveza uz jezero Nemi pokraj grada Aricija (Diana Nemorensis), a slavno je i svetište na brdu Tifata sjeverno od Capue. Prema predaji iz Tita Livija, njezin kult na Aventinu u Rimu je 540. pr. Kr. uveo kralj Servije Tulije, po uzoru na Artemidin hram u Efezu, premda su kultovi Dijane i Artemide neovisna postanka. Razvojem Apolonova kulta u Rimu raslo je i štovanje Dijane kao njegove sestre: 399. pr. Kr. s njime čini božanski par na lektisterniju, a 179. pr. Kr. posvećen joj je hram kraj Flaminijeva cirka, koji je 36. pr. Kr. obnovio Oktavijan te su joj za njegove vladavine oltari i hramovi podignuti u Rimu i diljem carstva. U rimskoj se likovnoj umjetnosti Dijana prikazuje kao lovkinja s lukom i tobolcem u pratnji psa ili jelena. Sinkretičkoj starolatinskoj i heleniziranoj Dijani posvećena je 34. pjesma Gaja Valerija Katula. Od kasne antike poistovjećivana je i s Izidom. Rani crkveni oci kudili su pojavu ljudske žrtve u kultu skitske Dijane, a hvalili djevičanstvo njezinih svećenica (Laktancije, Tertulijan). O njezinu štovanju u ranome srednjem vijeku svjedoči Grgur Turonski. U kasnijem razdoblju epileptičari i mjesečari nazivani su dianatici; šumske su demone seljaci nazivali Dianae, a crkveni pisci Dijanu »majkom demona« (mater daemonum) i »božicom poganâ« (paganorum dea). Vezivalo ju se i uz nastanak kulta sv. Marije. U doba prosvjetiteljstva Dijana je postala simbol prirode. Kao antički lik božice lova redovito se pojavljuje u europskom slikarstvu od renesanse nadalje (Rafael, Tizian, J. Klović, G. Romano, P. Rubens, J. Jordaens, N. Poussin, Rembrandt, F. Boucher, G. B. Piranesi).
