Clapton [klæ'ptən], Eric, britanski rock-gitarist i kantautor (Ripley, Surrey, 30. III. 1945). Gitaru je započeo svirati kao mladić, pod utjecajem Muddyja Watersa, B. B. Kinga, Buddyja Guya i Freddieja Kinga. Priključivši se 1963. utjecajnom rhythm and blues sastavu The Yardbirds, virtuoznim sviranjem privukao je pozornost šire publike, a ugled na londonskoj blues-sceni dodatno je potvrdio 1965–66. kao član sastava »oca britanskoga bluesa« Johna Mayalla (zapaženi album Blues Breakers – John Mayall with Eric Clapton, 1966). Njegova je istodobno agresivna i sofisticirana sinteza bluesa i psihodeličnoga rocka, s izraženim improvizacijskim elementima, osobito došla do izražaja u tročlanoj skupini Cream (prva uspješna tzv. supergrupa), koju je osnovao 1966. s basistom Jackom Bruceom i bubnjarom Gingerom Bakerom. Nakon četiri majstorska albuma (Fresh Cream, 1966; Disraeli Gears, 1967; Wheels of Fire, 1968; Goodbye, 1969) i nekoliko uspješnih blues rock pjesama (»Sunshine of Your Love«, »White Room«, »Crossroads«, obradba skladbe »Cross Road Blues« Roberta Johnsona i dr.) sastav prestaje s radom, a Clapton 1969. uz pomoć pjevača i multiinstrumentalista Stevea Winwooda, ponovno s G. Bakerom, okuplja novu supergrupu Blind Faith. Nakon toga, sa sastavom Derek and the Dominos objavljuje dvostruki album Layla and Other Assorted Love Songs (1970), najznačajniji u karijeri, koji je proslavila naslovna skladba izrazite kontrastne dinamike »Layla«, njegova najpopularnija pjesma uopće (skladana u koautorstvu s Jimom Gordonom). Samostalnu karijeru započinje iste godine albumom Eric Clapton, proširujući žanrovski izraz na country-glazbu, gospel, pop, folk i reggae te usavršavajući pjevanje. Novi skladateljski i izvođački pristup rezultirao je opuštenijim i fleksibilnijim stilizacijama; središnje ostvarenje toga razdoblja, album 461 Ocean Boulevard (1974) sadržava jedan od njegovih najvećih uspjeha, reinterpretaciju standarda Boba Marleya »I Shot the Sheriff«. Albumi koje je potom objavljivao zasnovani su na sličnim načelima: No Reason to Cry (1976) rezultat je suradnje s Robbiejem Robertsonom i Bobom Dylanom, Slowhand (1977., s ljubavnom baladom »Wonderful Tonight« i uspješnom obradbom pjesme »Cocaine« J. J. Calea) jedan je od njegovih raznovrsnijih solističkih radova, a na dvostrukome koncertnom albumu Just One Night (1980) pokazuje iznimnu sviračku usredotočenost. Nakon niza prosječnih ostvarenja 1980-ih, obnovio je ugled svjetski uspješnim akustičnim koncertnim albumom Unplugged (1992., s emotivnom izvedbom pjesme »Tears in Heaven«, objavljene prvi put 1991., nadahnute tragičnom smrću četverogodišnjega sina), te albumom From the Cradle (1994), povratkom blues-ishodištima. Od 2000-ih zapaženi su mu albumi u kojima odaje počast uzorima: B. B. Kingu (njihov zajednički album Riding with the King, 2000), R. Johnsonu (album obradba Me and Mr. Johnson, 2004) te J. J. Caleu (zajednički album The Road to Escondido, 2006., te posmrtna posveta sa suradnicima The Breeze: An Appreciation of J. J. Cale, 2014). Jedan je od najznačajnijih gitarista u povijesti popularne glazbe i komercijalno najuspješnijih izvođača, čak je tri puta primljen u Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame): kao član sastava The Yardbirds (1992) i Cream (1993), te samostalno (2000).
