Beowulf (staroengl. izgovor [be:ɔ'wulf], engl. izgovor [bẹi'əuwulf]), staroengleski ep s 3182 aliterativna stiha; najopširnije i najznačajnije djelo anglosaskoga razdoblja engleske književnosti. Spjev sadržava dva kronološki (početak i kraj VI. st.) i topološki (otok Sjælland, tj. »Danska«, te današnja švedska oblast Västra Götaland, tj. »Geatska«) različita dijela – mladenačku borbu junaka Bēowulfa s čudovištem Grendelom i njegovom majkom, te njegovu staračku borbu s gnjevnim zmajem. Radnja započinje prizorom morskoga pogreba danskoga kralja Scylda Scefinga kojega nasljeđuje Hrōðgār. Neman Grendel već 12 godina izlazi iz močvare i ubija kraljeve vojnike. Budući da mu je danski kralj jednom spasio oca, Bēowulf, nećak geatskoga kralja Hygelāca, odluči pomoći u borbi s čudovištem te ga smrtno rani, a potom u močvarnom jezeru čarobnim mačem ubije Grendelovu majku i odrubi glavu s Grendelova trupla. Radnja potom preskače 50 godina tijekom kojih Bēowulf dolazi na geatsko prijestolje. Pošto je neki kmet otkrio blago koje je čuvao gmaz-zmaj i svojemu gospodaru odnio zlatnu čašu, zmaj ognjem uništi geatsku prijestolnicu. Tada već star kralj Bēowulf krene u potragu za zmajem s jedanaestoricom ratnika. Došavši do podzemne špilje na morskim liticama, Bēowulf pripovijeda suborcima svoj ratnički put i sam polazi na dvoboj u kojem bude smrtno ranjen, ali ubije zmaja uz pomoć švedskoga kneza Wīglāfa. Bēowulf naredi da mu se poslije lomače podigne humak s blagom te ostavi vlast Wīglāfu. Ep završava prizorom oplakivanja kraljeve smrti i slavljenja njegovih djela.
Nastao najvjerojatnije u VIII. st. u Northumbriji i vjerojatno djelo jednog autora, Beowulf je najstariji junački ep na nekom od narodnih jezika zapadne Europe. Tekst se očuvao u rukopisnom kodeksu (tzv. Nowell Codex), koji su načinila dva pisara potkraj X. st., a koji se nalazi u Britanskoj knjižnici. Obiluje osobitom interpunkcijom i mnoštvom riječi koje se ne pojavljuju u ostatku staroengleskoga književnoga korpusa, a pisan je zapadnosaskim narječjem, koje je bilo razgovorni jezik Engleske u razdoblju od približno 825. do 1066. Okosnicu radnje nadopunjuju mnogobrojne kronološki ispremetane epizode prisjećanja, anticipacije i aluzije. Djelo se odlikuje bogatstvom tradicionalnih germanskih stilskih figura (kenning, heiti), a upravni govor likova zauzima trećinu teksta. Građa uvelike dolazi iz izvora sjevernogermanske mitologije i književnosti (»Hrólfs saga«, »Grettis saga«), a kralja Hygelāca i njegov napad na merovinško kraljevstvo Teodorika I. spominje Grgur Turonski u Franačkoj povijesti. Općoj temi vječne borbe protiv sila mraka i zla te svijetu pretkršćanskih predodžbi ratničke rodovske zajednice prožetom nadnaravnom dimenzijom i duhom fatalizma (ideja o moći usuda) s ranjivim i smrtnim junakom dano je kršćansko tumačenje (ideja o vječnosti u Božjem okrilju). John R. R. Tolkien je u eseju Beowulf: čudovišta i kritičari (1936) izložio stajalište prema kojem je riječ o zaokruženom i cjelovitome umjetničkom djelu jednoga pjesnika koji je naslijeđenu sjevernogermansku građu svjesno kombinirao i strukturirao u jedinstveno ostvarenje. Time je Tolkien začeo moderna tumačenja epa koja se osobito bave njegovim književnim kontekstom i razrađenom strukturom. Prvi je Beowulf na neki narodni jezik preveo danski pjesnik Nikolai Grundtvig 1820., na moderni engleski ep je u cijelosti prvi put preveden 1837., poslije nastaju mnogobrojni prijevodi i adaptacije u stihu i prozi (npr. Jorgea Luisa Borgesa na španjolski, Seamusa Heaneya na engleski), a na hrvatski ga je 2001. preveo Mate Maras.
