Barcelona (katalonski [bərsəlo'nə], španjolski [barϑelo'na]), glavni grad istoimene pokrajine i autonomne zajednice Katalonije i luka na obali Sredozemnoga mora, Španjolska; 1 604 555 st. (2015), metropolitansko područje (Barcelona, L’Hospitalet de Llobregat, Badalona i dr.) 3 214 211 st. (2014). Leži u podnožju brijega Tibidabo, u valovitu primorju, između ušća rijeka Besós i Llobregat. Ostatci rimskih obrambenih zidina iz IV. st. Usporedno sa širenjem grada podižu se nove utvrde (u XVII. st. kaštel na brdu Montjuich). God. 1859. izradio je Ildefonso Cerdá y Suner plan za regulaciju, s usporednim uzdužnim i poprečnim ulicama. Romanička crkva San Pablo del Campo iz X. je stoljeća, a prvostolnica je građena od 1298. do 1448. Razdoblju gotike pripadaju Sveta Marija od mora (Santa María del Mar) i stariji dijelovi vijećnice katalonskih staleža (Casas Consistoriales). U stilu rimskoga baroka podignute su crkve sv. Augustina, sv. Miguela. Najvažniji je i najprepoznatljiviji simbol grada crkva Sveta obitelj (Sagrada Família) arhitekta Antonija Gaudíja (započeta 1883., nedovršena). Na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine od 1984. nalaze se Gaudíjeva djela (Palača Güell, 1886–90; Kuća Milà, 1906–12; te Park Güell, 1900–14), a od 1997. i Palača katalonske glazbe (1905–08) te bolnički kompleks Santa Creu i Sant Pau (1901–30), djela arhitekta Lluísa Domènecha i Montanera. Za Olimpijske ljetne igre 1992. po projektima Arate Isozakija podignuta je športska dvorana Palau Sant Jordi (1983–90) na predjelu Montjuich (katalonski Montjuïc). Mnogi muzeji: Arheološki muzej, Muzej suvremene umjetnosti, Nacionalni muzej umjetnosti, Pomorski muzej (u nekadašnjem brodogradilištu), muzeji Pabla Picassa, Joana Miróa i Antonija Gaudíja. Oko starog dijela planski je izgrađen novi dio sa širokim ulicama i drvoredima, podzemnom željeznicom, arenama za borbu s bikovima. Kulturno središte sa sveučilištima (najstarije osnovano 1450., politehničko 1971., Pompeu Fabra 1990), znanstvenim institutima, knjižnicama (Biblioteca de Catalunya i dr.). Nekoć jako trgovačko i lučko središte, od polovice XIX. st. razvila se tekstilna i strojograđevna industrija, a nakon Francove smrti (1975) postaje i jako industrijsko središte s automobilskom, kemijskom, metalnom (teški strojevi), elektrotehničkom, elektroničkom, farmaceutskom, tekstilnom, cementnom i prehrambenom industrijom; izdavaštvo i turizam. Moderna luka (u kojoj je 60 m visok spomenik Kristofu Kolumbu) ubraja se među najvažnije na Sredozemnome moru; ukupan lučki promet 41,4 milijuna tona (2013). Važno je cestovno i željezničko čvorište; međunarodna zračna luka El Prat (39,7 milijuna putnika, 2015; druga u zemlji). Pokrajina Barcelona obuhvaća 7728 km² s 5 523 922 st. (2015). – Iako prvi tragovi naseljenosti na području Barcelone sežu u neolitik, pravi osnivači grada su iberski Lejetani. Barcelona je dobila ime po lokalnom iberskom toponimu Barkeno (posvjedočen u grčkim izvorima kao Barkinṓn i latinskima kao Barcino) ili po navodnom osnivaču Kartažaninu vojskovođi Hamilkaru Barki. Dokazi o postojanju kartaškog naselja, kao ni grčke kolonije Kalipola koju spominju izvori, još uvijek nisu pronađeni. Na početku II. punskog rata osvojili su je Rimljani, pod kojima će naselje dobiti ime Faventia. Za cara Augusta grad je dobio status kolonije imenom Colonia Julia Faventia Augusta Pia, ali je je ubrzo rastom prestigao Tarakon (Tarragona). God. 415. osvojio ju je vizigotski kralj Ataulf pa je Barcelona postala prijestolnicom vizigotske Hispanije. Grad se, nakon što je 717. razoren Tarakon, mirno predao arapskoj vojsci. Arapima ga je 801. preoteo Ludovik Pobožni i učinio središtem Španjolske marke (Marca Hispanica). Od 874. samostalna je grofovija, čiji je granični položaj (914. i 995. ponovno su je zauzimali Arapi) rezultirao sve jačim utjecajem i većim prestižem lokalnih grofova, pa se 1137. ujedinila s Aragonijom. Od XIII. do XV. st. Barcelona je trgovačko središte (Jakov I. Aragonski dopustio je 1258. trgovačkim cehovima Barcelone sastaviti uredbe kojima je regulirana pomorska trgovina u gradskoj luci, a 1266. je odobrio gradu da imenuje konzule u svim glavnim mediteranskim lukama), te poslije kulturno i političko središte Katalonije. Nakon otkrića Amerike i premještanja svjetske trgovine na Atlantik grad gubi svoju raniju ekonomsku moć, a premještanjem prijestolnice ujedinjene Španjolske u Madrid gubi i politički utjecaj. God. 1640. Barcelona je sudjelovala u katalonskom ustanku protiv Filipa IV., a u Ratu za španjolsko nasljeđe stala je na habsburšku stranu protiv Filipa V. Burbonskoga, zbog čega je pretrpjela velika oštećenja i ljudske žrtve pri dugoj opsadi 1713–14. i naposljetku burbonskom zauzimanju grada 11. rujna 1714. U vrijeme Napoleonskih ratova 1808–13. nalazila se pod francuskom okupacijom. Povodom Svjetske izložbe 1888. i ponovno 1929. grad dobiva moderni urbanistički plan i postaje umjetnički centar Španjolske (Antoni Gaudí, Pablo Picasso, Joan Miró). Od XIX. st. česti su ustanci protiv središnje vlasti: Barcelona je središte katalonskoga pokreta za neovisnost i republikanskih, socijalističkih i anarhističkih ideja. Tijekom tzv. Tragičnog tjedna vojska se brutalno obračunala s nezadovoljnim radništvom u Barceloni i diljem Katalonije, a tijekom građanskog rata 1936–39. grad je odlučno na republikanskoj strani. U svibnju 1937. republikanska strana je dodatno oslabljena borbama s anarhistima koji su zauzeli velike dijelove Barcelone, a grad je pretrpio i uzastopno talijansko bombardiranje, da bi napokon pao u nacionalističke ruke 26. siječnja 1939. Uspostava Francove diktature značila je efektivni kraj katalonske autonomije i egzil velikog broja intelektualaca, dok je grad sustavno zanemarivan zbog republikanskih simpatija. Povratak demokracije nakon Francove smrti 1975. u Barceloni se manifestirao masovnim skupom 11. rujna 1977. na kojem je tražena obnova autonomije, koja je nedugo potom i proglašena. Grad je bio domaćin Olimpijskih igara 1992., a od početka XXI. st. Barcelona bilježi trajan rast stanovništva dolaskom velikog broja migranata, prvenstveno iz sjeverne Afrike.
