Austrijanci, narod u Austriji; oko 7,5 milijuna pripadnika, uglavnom u Austriji, potom u Italiji (Južni Tirol), a mnogobrojni su i u Americi, osobito u SAD-u. Sastoje se od potomaka germanskih plemena Alemana, Bavaraca i Sveva, koji su se izmiješali s romaniziranim Keltima, Retima, Ilirima i Slavenima. Govorni je i književni jezik njemački; u pojedinim krajevima govori se različitim dijalektima njemačkog jezika, tako npr. u Vorarlbergu dijalektom koji je sličan švicarsko-njemačkom, a u Salzburgu i Gornjoj Austriji dijalektom sličnim bavarskomu govoru. Na formiranje kulture utjecale su veze Austrije sa zemljama Dunavskog bazena i Apeninskog poluotoka. U planinskim krajevima sačuvana je materijalna kultura, napose glazbeni folklor, uglavnom autohtona značaja. Oko 75% od ukupnoga broja stanovnika živi u gradovima, od toga najveći dio u Beču. Ostatak je seosko stanovništvo koje se bavi ratarstvom i stočarstvom.
Povijest
Područje današnje Austrije (poznato pod nazivom Norik) naseljavala su oko 400. pr. Kr. plemena Ilira i Kelta. Potkraj I. st. pr. Kr. zauzeli su ga Rimljani i učinili ga jednom od svojih provincija. Jedno od prvih rimskih vojnih naselja bila je Vindobona (današnji Beč), koja je uskoro postala važna strateška točka zbog križanja dvaju glavnih trgovačkih putova. Od god. 166. na to područje navaljuju germanska plemena. Granica (rim. limes) konačno je slomljena u IV. st., a nakon toga su na teritoriju Austrije boravili Huni, Rugijci, Lombardi, Vandali, Ostrogoti, Alemani (Alamani) i Goti. Nešto poslije, u tom dijelu Europe pojavili su se Avari i Slaveni. Avari nisu ostavili snažne tragove iza sebe, dok su Slaveni gradili trajna naselja, a slavensko stanovništvo (Slovenci) očuvalo se do danas u Koruškoj i Štajerskoj.
U VI. st. ondje su se nastanili Bavarci i slavenska plemena, u VIII. st. Franci su porazili Bavarce. Car Karlo Veliki osnovao je 803. između rijeka Ennsa i Raaba Istočnu marku, koja je trebala biti »tamponska zona« prema istoku. Otada počinje povijest Austrije. U IX. st. bila je u sukobu s Velikomoravskom Državom, a 907. opustošili su je Madžari. Nakon pobjede nad Madžarima kod Lechfelda (955) njemački kralj Oton I. obnovio je marku, a Oton II. ustupio ju je 976. Luitpoldu Babenbergu te mu dodijelio naslov markgrofa. Taj je događaj označio pojavu Austrije kao političkoga subjekta. God. 996. prvi se put spominje pod imenom Ostarrîchi (Österreich). Njezine su se granice proširile na istok sve do današnje Moravske. Austrijski markgrof bio je politički podređen bavarskomu knezu, a njegova je glavna zadaća bila obrana rubnih područja Njemačkoga Carstva.
Između 976. i 1230. Austrija se nalazila u posjedu Babenbergovaca. Oni su podignuli mnoge utvrde, izgradili ceste, poboljšali trgovinu i pojačali prestiž Austrije sudjelovanjem u križarskim ratovima. Za markgrofa Leopolda I. (oko 980) Austrija se prostirala od Ennsa do ruba Bečke šume i od Retza do doline rijeke Piesting. God. 1156. austrijski markgrofovi dobili su titulu vojvoda pa su s vremenom svoj teritorij proširili na Štajersku (1192) i Kranjsku (oko 1230). Nakon smrti posljednjega Babenbergovca Fridrika II. Ratobornoga (1246) uslijedilo je razdoblje nemira. Češki kralj Otakar II. Přemysl tijekom svoje vladavine (1230–78) zauzeo je Austriju, Štajersku i Kranjsku.
God. 1278. Austriju je zauzeo Rudolf Habsburški porazivši Otakara II. Od tada se Austrija nalazila pod vlašću Habsburgovaca sve do 1918. Oni su njezine granice proširili na Korušku (1335), Tirol i Vorarlberg (1363), Breisgau i Freiburg (1368) te Trst (1382). Uzdignuli su Austriju na razinu europske velesile sa središtem u Beču. Njihovi su se posjedi širili u srednjoj i zapadnoj Europi uglavnom putem bračnih veza. Nakon smrti Sigismunda Luksemburgovca njegov zet Albrecht V. Habsburgovac izabran je za njemačkoga cara (1437), a istodobno je naslijedio i vlast u zemljama krune sv. Václava i krune sv. Stjepana. Međutim, potonje su se zemlje uskoro odvojile kao samostalne države (Ugarska i Hrvatska pod Matijom Korvinom, a češke zemlje pod Jurjem Podjebradskim; poslije su njima zavladali Jagelovići).
Maksimilijan I. (1486–1519) svojim je brakom s Marijom, kćerju Karla Smjeloga, baštinio Burgundiju, Flandriju i Luksemburg (1482), a ženidbom svojega sina Filipa s Ivanom Ludom, udajom svoje kćeri Margarete za Ivana Aragonskoga, kao i brakovima svoje unučadi Ferdinanda i Marije s Anom i Ludovikom, djecom Vladislava II. Jagelovića, stekao je prava na španjolske, češke i ugarske zemlje. Ferdinand I. (1526–64) izabran je 1526. za češkoga, a 1527. za hrvatsko-ugarskoga kralja. Njegov sukob s Ivanom Zapoljom, drugim pretendentom na ugarsko prijestolje, iskoristili su Osmanlije i zauzeli velik dio Ugarske i Slavonije. S kraćim prekidima od 1438. do 1806. austrijskom nadvojvodi pripadala je titula cara Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. God. 1521. u Wormsu i 1522. u Bruxellesu došlo je do podjele posjeda Habsburgovaca na španjolski i austrijski dio. Ta se podjela produbila nakon 1556. i 1558., kada se Karlo V. odrekao španjolskoga prijestolja u korist svojega sina Filipa II., a titule rimskoga cara u korist brata Ferdinanda, austrijskog nadvojvode.
U XVI. st. na Austriju, kao i na cijelo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, proširili su se utjecaji protestantizma. Karlo V. borio se protiv reformacije pokušavajući očuvati vjersko jedinstvo, koje je bilo temelj moći Habsburgovaca unutar Carstva. Sukobi s protestantima doveli su u međuvremenu do ustanka u Češkoj, koji se proširio u europski rat (→ tridesetogodišnji rat). Češka je pokorena 1620., ali je iz rata Austrija izašla oslabljena. Vestfalskim mirom Francuskoj je morala prepustiti Elzas, a Saskoj Lužicu. Također, oslabila je austrijska kontrola nad Carstvom.
Na jugoistoku je Austrija od XVI. do XVIII. st. vodila ratove protiv Osmanskoga Carstva (→ austro-turski ratovi). Ozbiljna se opasnost pojavila kada je 1683. osmanska vojska pod zapovjedništvom velikoga vezira Kara Mustafe stigla pod Beč te opsjela grad. Beč je spasila vojska sastavljena od poljskih i njemačkih postrojbi kojima je zapovijedao poljski kralj Ivan III. Sobjeski. Carska vojska, vođena knezom Eugenom Savojskim, poslije je postigla niz uspjeha i protjerala Osmanlije iz Ugarske i Hrvatske, a dijelove tih zemalja stekla je Karlovačkim mirom (1699): Hrvatsku do Une, Slavoniju, Srijem i cijelu Ugarsku osim temišvarskoga Banata. Požarevačkim mirom (1718) Austrija je dobila dijelove Bosne i Srbije, Malu Vlašku i Banat, a austrijsko-osmanska granica na Uni, Savi i Dunavu ustalila se Beogradskim mirom (1739). Nakon smrti posljednjega Habsburgovca iz španjolske grane, Karla II., došlo je do sukoba oko nasljeđivanja prijestolja. Oni su Austriju uvukli u Rat za španjolsku baštinu (1701–14), nakon kojega su Habsburgovci morali prepustiti Španjolsku Burboncima, ali su stekli španjolsku Nizozemsku, Milano, Napulj i Sardiniju, koju su 1720. zamijenili za Siciliju. Nakon novoga rata, Rata za poljsku baštinu, Bečkim mirom (1735) Austrija je ustupila Španjolskoj Napulj i Siciliju, Kraljevstvu Sardiniji Novaru i Tortonu, a zadržala je Parmu, Piacenzu i Guastallu.
Karlo VI. bio je posljednji muški Habsburgovac. Da bi osigurao nasljedstvo i u ženskoj lozi, objavio je 1713. Pragmatičku sankciju. To je bio prvi zajednički temeljni zakon za sve habsburške zemlje, a trebao je označiti početak njihova postupnog ujedinjenja. Ta se namjera nije ostvarila jer su Madžari priznali Pragmatičku sankciju tek pošto je potvrđena njihova autonomija, pa je time pojačan ugarski separatizam. Većina europskih država pristala je na Pragmatičku sankciju u zamjenu za određene ustupke u svoju korist. Međutim, kada je na prijestolje stupila Marija Terezija, kći Karla VI., izbio je Rat za austrijsku baštinu (1740–48). U tom ratu i nešto poslije u Sedmogodišnjem ratu (1756–63) Austrija je Pruskoj morala prepustiti Šlesku, a Španjolskoj Parmu, Piacenzu i Guastallu. Marija Terezija 1736. udala se za lotarinškoga vojvodu Franju I. Stjepana Lotarinškoga, koji je 1745. postao car Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti. Stvarnu je vlast u svojim rukama zadržala Marija Terezija. Provela je mnogobrojne reforme u upravi, financijama, školstvu i pravnom sustavu zemlje, smanjila opterećenja kmetova izdajući urbare. Njezin sin Josip II., pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja, proveo je još radikalnije reforme (ukidanje kmetstva, poboljšanje sudske procedure, vjerska tolerancija, sloboda tiska, reforma Katoličke crkve, centralizacija uprave), koje su izazvale snažan otpor pa ih je pod kraj života uglavnom morao povući. U to je doba u diobama Poljske (1772. i 1795) Austrija stekla Galiciju i Lodomeriju, a 1775. od Osmanskoga Carstva Bukovinu. Nakon izbijanja Francuske revolucije Austrija je sudjelovala u svim protufrancuskim savezima, ali je nakon uspješne austrijsko-pruske oružane invazije u Francusku 1792. uslijedio francuski protunapad. Francuzi su tijekom zime 1794/95. zauzeli Austrijsku Nizozemsku. Mirom u Campoformiju (1797) izgubila je Nizozemsku i Lombardiju, a Francuskoj je ustupila svoje posjede na lijevoj obali Rajne. Istodobno je stekla Veneciju, Istru i Dalmaciju. Velike teritorijalne gubitke pretrpjela je nakon poraza kod Austerlitza (1805) i Schönbrunnskim mirom (1809). God. 1806. Franjo II. odrekao se naslova rimskog cara i proglasio se istodobno nasljednim carem Austrije.
Nakon Bečkoga kongresa (1815), koji joj je vratio izgubljene zemlje (osim Nizozemske i dijela zapadne Galicije s Krakovom), Austrija je stala na čelo Njemačkoga saveza. Diplomatske sposobnosti austrijskoga kancelara kneza Cl. W. L. Metternicha učinile su Habsburšku Monarhiju središtem novoga europskog poretka. Politika Austrije bila je usmjerena na to da se očuva status quo. Unutarnje stanje u Austriji uzdrmali su događaji u vezi sa Srpanjskom revolucijom u Francuskoj (1830), nakon čega su se u češkim, hrvatskim i poljskim zemljama pod Habsburgovcima pojavili nacionalni pokreti. Madžari su uspjeli da se madžarski jezik prizna kao službeni jezik u Ugarskoj (1840).
Revolucija 1848. slomila je Metternichov apsolutizam i potresla temelje Austrije (→ revolucija 1848–49.). Ferdinand I. abdicirao je u korist svojega osamnaestogodišnjeg nećaka Franje Josipa I. Proglašen je ustav i ukinuto kmetstvo. Talijani su preuzeli vlast u Milanu, a Madžari proglasili neovisnost. Pošto je revolucija ugušena uz pomoć ruske carske vojske, u Austriji je obnovljen apsolutizam (→ bachov apsolutizam). Od polovice XIX. st. glavni je problem za Austriju postao porast nacionalizama, posebno u njemačkim i talijanskim zemljama, te ruska ekspanzija na Balkanskom poluotoku. Savez Kraljevine Sardinije-Pijemonta s Francuskom i intervencija Napoleona III. u Italiji u ratu 1859. prisilila je Austriju da napusti Lombardiju i prizna novu talijansku državu. Neuspjeh u ratu protiv Pijemonta i Napoleona III. uzrokovao je obnovu ustavnoga života u Habsburškoj Monarhiji. Novu krizu u vezi s nacionalnim pokretima u cijeloj Monarhiji austrijska vlada nastojala je riješiti kompromisnim preuređenjem državnoga sustava. Kolebajući se između federalističke koncepcije, koja bi išla u susret težnjama većine slavenskih naroda, i dualističke, koja je odgovarala interesima austrijskih i madžarskih vladajućih krugova, car Franjo Josip I. Listopadskom diplomom (1860) vratio je ustav Ugarskoj i Hrvatskoj, obećavši ga i ostalim svojim zemljama i pokrajinama. Već 1861. car je Veljačkim patentom navijestio povratak na germanizatorski centralizam, sa središnjom vladom i parlamentom u Beču. Madžari su odbili provesti Veljački patent, pa je Franjo Josip I. raspustio Ugarski sabor i vladao centralistički do 1865.
Tijekom ujedinjavanja njemačkih država Austrija se sukobljavala s Pruskom. Na kraju je doživjela neuspjeh. Nakon rata s Danskom (1864) sukob oko Schleswiga i Holsteina uzrokovao je 1866. rat Austrije s Pruskom i Italijom. Ponovno poražena kod Sadove (Kraljičina Gradeca u Češkoj) 1866., Austrija je morala Italiji ustupiti mletačko područje i povući se iz Njemačkoga saveza. Vanjski porazi uvjetovali su popuštanje u unutarnjem centralističkom sustavu. Car Franjo Josip I. bio je prisiljen na kompromis (Ausgleich).
Austro-ugarskom nagodbom (1867) Habsburška Monarhija preuređena je u realnu uniju Austrije i Ugarske i otada Austrija postoji kao zasebna država u sastavu Austro-Ugarske Monarhije pod dinastijom Habsburgovaca sve do njezina sloma 1918.
S raspadom Austro-Ugarske na povijesnoj pozornici pojavila se prva Austrijska Republika. Uoči formalne kapitulacije Austro-Ugarske (3. XI. 1918) njemački članovi Carevinskoga vijeća (Reichsrat) sastavili su 21. X. 1918. privremenu Narodnu skupštinu Njemačke Austrije (Deutschösterreich). Pošto su dijelovi teritorija bivše Austro-Ugarske Monarhije ušli u sastav Kraljevine SHS, Čehoslovačke, Poljske, Rumunjske, Madžarske i Italije, Narodna skupština proglasila je 12. XI. 1918. Njemačku Austriju demokratskom republikom i sastavnim dijelom Njemačke Republike. Na čelu vlade bio je socijaldemokrat K. Renner. On je zadržao taj položaj i nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu (16. II. 1919), u kojoj su socijaldemokrati dobili većinu. Mirovnim ugovorom u Saint-Germainu (10. IX. 1919) Austrija se morala odreći priključenja Njemačkoj, a istodobno i promijeniti ime Njemačka Austrija (Deutschösterreich) u Republika Austrija. U lipnju 1920. raspala se koalicija socijaldemokrata i kršćanskih socijalista, a K. Renner morao se povući kao državni kancelar, pa su otada socijaldemokrati u opoziciji sve do kraja demokratskoga razdoblja prve Austrijske Republike (1933).
Novi ustav od 1. X. 1920. bio je pokušaj uravnoteženja federalizma i centralizma s dvodomnim parlamentom kao nositeljem vlasti, a predsjednik republike imao je samo reprezentativnu funkciju. U trenutku nastanka Republika Austrija imala je oko 7 milijuna stanovnika, a njezine su se institucije nalazile u rasulu. Od Austrije su otpali razvijeni industrijski dijelovi (Češka i Moravska), a unutarnje tržište drastično je smanjeno. Vrlo teška gospodarska kriza, pogoršana katastrofalnom inflacijom, dovela je do financijskog sloma 1922. Austrijske financije sanirane su u listopadu 1922. uz pomoć velikog zajma Lige naroda. Zauzvrat se Austrija morala obvezati da će ostati neovisna tijekom sljedećih 20 godina. Deflacijska politika prouzročila je mnoge poteškoće, poglavito porast nezaposlenosti, ali se financijsko stanje postupno stabiliziralo. Za unutarnju politiku bila je karakteristična suprotnost između socijaldemokratskoga Beča i konzervativne provincije, kao i žestoki sukobi između kršćanskih socijalista i socijaldemokrata. Već 1920. u Austriji su djelovale poluvojničke organizacije: nacionalističke Domovinske obrambene snage (Heimwehr) i Udruge ratnih veterana (Frontkämpferverbände), kojima se suprotstavljao socijaldemokratski i republikanski Obrambeni savez (Schutzbund). U srpnju 1927., za masovnih socijaldemokratskih demonstracija, policija je ubila stotinu ljudi, a to je dovelo do političke krize i do promjena u ustavu, koje su dale veće ovlasti predsjedniku republike na štetu parlamenta. Unutarnju političku krizu još je više zaoštrila svjetska gospodarska kriza (1929). Iz izbora 1930. socijaldemokrati su izašli kao najjača stranka, ali nisu htjeli ući u koalicijsku vladu. Austrijska vlada pokušala je naći izlaz u carinskoj uniji s Njemačkom, ali je nakon žestokih prosvjeda Francuske i Male antante morala odustati od tog projekta.
Pod utjecajem porasta nacizma u Njemačkoj, i austrijski nacisti postižu 1932. svoje prve izborne uspjehe, a kada je Hitler početkom 1933. došao na vlast u Berlinu, sve češće prelaze na terorističke akcije. Kršćansko-socijalistički kancelar E. Dollfuss, čija je vlada imala samo jedan glas većine u parlamentu, počeo je u ožujku 1933. vladati s pomoću dekreta i uvoditi autoritarni režim. U lipnju 1933. zabranio je djelovanje austrijske Nacionalsocijalističke stranke, a u kolovozu mu je Mussolini obećao zaštitu austrijske neovisnosti pod uvjetom da uništi austrijsku socijaldemokraciju. Sve su političke stranke zatim zabranjene, osim novostvorene Domovinske fronte (Vaterländische Front), a Dollfuss je 1. V. 1934. proglasio »korporativni« ustav. Građansko-politička prava jako su reducirana, a riječ »republika« izbrisana je iz naziva Austrije, koja postaje »federalna država«. U srpnju iste godine Dollfuss je ubijen u pokušaju nacističkog puča. Koncentracija talijanskih trupa na Brenneru spriječila je Hitlera da iskoristi nastalu situaciju. Budući da je sporazum Hitler–Mussolini 1936. lišio Austriju talijanskog oslonca, novi kancelar K. von Schuschnigg bio je prisiljen na sve veće ustupke Hitleru, pa je pristao na to da je Austrija »njemačka država«. Plebiscitom (raspisanim za 13. III. 1938), pokušao je spasiti Austriju kao neovisnu državu, ali ga je Hitler spriječio 12. III. oružanom okupacijom Austrije (→ anschluss). Stvorena je nacistička vlada na čelu s A. Seyss-Inquartom. Austrija je nazvana Ostmark (Istočna marka), podijeljena na sedam upravnih jedinica pod izravnom vlašću Trećega Reicha.
Tijekom II. svjetskog rata Saveznici su Austriju smatrali okupiranom zemljom. Moskovskom deklaracijom (30. X. 1943) obvezali su se da će je nakon kapitulacije Njemačke obnoviti kao neovisnu republiku. Do svibnja 1945. američke, britanske i sovjetske postrojbe oslobodile su Austriju i podijelile je na četiri okupacijske zone.
Prvi poslijeratni izbori održani su 25. XI. 1945 (Austrijska narodna stranka osvojila je 85, Socijalistička stranka Austrije 76 i Komunistička partija Austrije 4 mandata). U prosincu 1945. oba doma parlamenta izabrala su za predsjednika države socijalista Karla Rennera. Koalicijske vlade (kancelari Leopold Figl i Julius Raab) nastojale su sklopiti Državni ugovor koji bi ukinuo saveznički okupacijski režim. U lipnju 1946. potpisan je sporazum kojim su austrijske vlasti dobile djelomičnu vlast nad austrijskim teritorijem (zakonodavstvo i uprava), dok su okupacijske snage u svojim rukama zadržale poslove demilitarizacije i raspolaganje njemačkom imovinom. Velika briga novih austrijskih vlasti bilo je oživljavanje gospodarstva. Uvelike je tome pridonijela pomoć UNRRA-e. Godine 1951. postignuta je prijeratna razina proizvodnje.
Nakon dugih međusavezničkih pregovora napokon je 15. V. 1955. potpisan Državni ugovor o Austriji, kojim ona postaje neovisna republika u granicama s početka 1938. Austrijska nacionalna svijest rađala se u iskustvima rata, vraćanja neovisnosti, uspješne obnove i porasta prestiža Austrije koji je potjecao iz njezina iznimna položaja na granici Istoka i Zapada. Međunarodni ugled imala je naročito pod kancelarom Brunom Kreiskym (1970–83). Od 1983. uspostavljena je koalicija Socijalističke stranke i Austrijske narodne stranke, politički najutjecajnijih stranaka u poslijeratnoj Austriji (treća je po zastupljenosti Slobodarska stranka Austrije). Koalicijske vlade dugotrajno održavaju političku stabilnost zemlje. Godine 1960. Austrija je bila među osnivačima Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (EFTA), a početkom 1995. pristupila je Europskoj uniji.
U razdoblju 1986–97. predsjednik vlade bio je Franz Vranitzky. Pod pritiscima EU-a Austrija je bila 2000., nakon što je konzervativna Austrijska narodna stranka (ÖVP) stvorila vladajuću koaliciju s desničarskom Slobodarskom strankom Austrije (FPÖ) koju je predvodio Jörg Haider, koji se potom povukao iz stranačkoga vodstva. Wolfgang Schüssel (vođa ÖVP-a) bio je predsjednik vlade 2000–02. i 2003–07. Od kraja 2008. na tom je položaju Werner Faymann, vođa Socijaldemokratske stranke Austrije (SPÖ). Uspostavio je vladajuću koaliciju s ÖVP-om; ponovno je predsjednik vlade nakon izbora 2013. Masovni dolazak izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja (od 2014) te nesnalaženje vlade i vodstva Europske unije u rješavanju izbjegličke krize potaknuli su političko snaženje desnice. U travnju 2016. u prvome krugu predsjedničkih izbora većinu glasova dobio je Norbert Hofer, kandidat desničarske Slobodarske stranke Austrije (FPÖ), a izborni neuspjeh socijaldemokratskoga kandidata i kritike iz redova SPÖ-a potaknuli su kancelara W. Faymanna na ostavku u svibnju 2016 (istodobno je odstupio s položaja predsjednika SPÖ-a); vodstvo stranke i vlade preuzeo je Christian Kern. U ponovljenome drugome krugu predsjedničkih izbora u prosincu 2016. pobijedio je nezavisni kandidat Alexander Van der Bellen (1997–2008. predvodio je stranku Zeleni); od siječnja 2017. predsjednik je republike (reizabran je u listopadu 2022). Na parlamentarnim izborima u listopadu 2017. relativnu većinu zastupnika osvaja Austrijska narodna stranka (ÖVP), a slijede je Socijaldemokratska stranka Austrije (SPÖ) i Slobodarska stranka Austrije (FPÖ). Sredinom prosinca 2017. ÖVP i FPÖ stvaraju koalicijsku vladu, a kancelar postaje Sebastian Kurz (vođa ÖVP-a od svibnja 2017; ministar vanjskih poslova 2013–17). Nakon korupcijske afere u koju je bio uključen čelnik FPÖ-a i zamjenik kancelara Heinz-Christian Strache, u svibnju 2019. vladi je u parlamentu izglasano nepovjerenje (stvorena je prijelazna vlada do novih izbora). U rujnu 2019. na parlamentarnim izborima relativnu većinu zastupnika ponovno osvaja Austrijska narodna stranka (ÖVP), koja u siječnju 2020. sa strankom Zeleni stvara koalicijsku vladu te je S. Kurz ponovno postao kancelar. Pod pritiskom istrage za korupciju, podnio je ostavku u listopadu 2021., a na mjestu kancelara zamijenio ga je Alexander Schallenberg (od 2019. ministar vanjskih poslova). Početkom prosinca 2021. predsjednik ÖVP-a i kancelar postao je Karl Nehammer (glavni tajnik ÖVP-a 2018–20., ministar unutarnjih poslova 2020–21).
Književnost
Austrijsku književnost sa sveukupnom njemačkom književnošću povezuje zajednički jezik i mnogobrojni međusobni utjecaji. Međutim, osim zemljopisnog položaja, povijesti, narodnosne i društvene strukture, austrijskoj su književnosti specifičan značaj dale i veze sa zemljama dunavskoga bazena, s Italijom i Španjolskom te osobito sa slavenskim zemljama. U srednjem vijeku cvala je na području buduće Austrije duhovna poezija (Frau Ava, oko 1100; Heinrich von Melk, oko 1150), zatim visoka trubadurska poezija (Ritter von Kürenberg, oko 1150; Dietmar von Aist, 1139–71) i pučka trubadurska poezija (Neidhart von Reuental, oko 1180 – oko 1250). Oko 1200. živi na dvoru u Beču ili Passauu nepoznati autor epa o Nibelunzima, a oko 1230. nastao je u Štajerskoj drugi veliki ep visokonjemačke književnosti, »Gudrun«. Na području buduće Austrije vjerojatno se rodio Walther von der Vogelweide (oko 1170 – oko 1230), pjesnik lutalac, najpoznatiji među mnogobrojnim Minnesängerima, koji je pisao i političke pjesme. Građanskim duhom zadojena je moralističko-satirična poezija kojoj je predstavnik Heinrich der Teichner (oko 1360). Na prijelazu iz srednjeg u novi vijek cvate satirička antiklerikalna proza (Philipp Frankfurter, »Pop iz Kahlenberga«, oko 1450). Glavni je predstavnik renesanse u Austriji Konrad Celtis iz Bavarske, koji je u Beču 1497. osnovao društvo Sodalitas litteraria Danubiana po uzoru na talijanske akademije, a 1501. Collegium poetarum et mathematicorum; za dvor je pisao raskošne svečane igre na latinskom jeziku. Na humanističku latinsku dramu nastavlja se isusovačka drama koja služi apologiji Habsburgovaca i Katoličke crkve. Njezin je najvažniji predstavnik Nikolaus Avancinus (1611–86). U doba baroka izgrađuje se građanska satirična proza (Abraham a Sancta Clara, 1644–1705). U isto doba javljaju se i početci bečke pučke drame, koja više od dva stoljeća ostaje najvažnija austrijska književna vrsta. Joseph Anton Stranitzky (1676–1726) stvara u okviru improvizacijske komedije tipičan bečki scenski lik »Hanswursta«. Na elementima improvizacijske komedije Philipp Hafner (1731–64) piše literarno komponirana scenska djela u koja unosi probleme iz suvremenoga bečkog života. Prosvjetiteljske ideje dolaze do izražaja u humorističkom časopisu Josefa Richtera (1749–1813) »Briefe eines Eipeldauers« (1785–1813) i u tjedniku pravnika Josefa Sonnenfelsa (1733–1817) »Der Mann ohne Vorurteil« (1765–67., 1769–75). Isti se duh ogleda i u parodiji Aloisa Blumauera (1755–98) »Pustolovine pobožnoga junaka Eneje« i u djelima Franza Ratschkyja (1757–1810). Probuđena nacionalna svijest gospodarski ojačanoga građanstva urodila je u prvoj polovici XIX. st. važnim književnim djelima. Klasik austrijske književnosti Franz Grillparzer (1791–1872) oblikovao je u svojim dramama legendarne i povijesne sadržaje s modernom problematikom. U humanističko-idealističkom i opozicijsko-liberalnom okviru one su prosvjed građanskih pisaca protiv ostataka feudalizma i negativnih pojava koje donosi novi kapitalistički poredak. U djelu Ferdinanda Raimunda (1790–1836), koji je na osnovi barokne pučke drame stvorio novi tip pučke igre sa sadržajem iz bajki, realistični i društveni momenti većinom su indirektni. Suprotno od Raimunda, Johann Nestroy (1801–62), majstor satire i parodije, otvoreno u svojim komedijama kritizira slabosti građanstva, izopačenost plemstva, i simpatizira pristaše revolucije 1848. Progresivnu ulogu odigrale su političke pjesme Anastasiusa Grüna (1806–76), u kojima on istupa protiv Metternichova apsolutizma. Pjesnik Weltschmerza i ljubavi za prirodu Nikolaus Lenau (1802–50) osuđuje despotizam i bori se za simpatije i razumijevanje potlačenih slavenskih naroda. Adalbert Stifter (1805–68), slikar i pjesnik, zanosi se etičkim i estetskim humanističkim idealima. Početke socijalne poezije označuju »Pjesme siromaha« (1846) Karla Isidora Becka (1817–79). Najvažniji književni predstavnik lijevoga građanstva Moritz Hartmann (1821–72) izdaje 1849. antihabsburšku zbirku pjesama »Kalež i mač«, zastupajući velikonjemačke ideje. Romantizam nije u Austriji imao tipičnih predstavnika. U drugoj polovici XIX. st. prevladava realistička struja. Kritike, feljtoni i romani Ferdinanda Kürnbergera (1821–79) imaju kulturnopovijesnu vrijednost. Niz novelista prikazuju različite slojeve stanovništva Monarhije. Marie Ebner-Eschenbach (1830–1916) daje sliku austrijskoga visokog plemstva, bečkog malograđanstva i seoskoga stanovništva Moravske, crtajući sa simpatijama život malog čovjeka. Karl Emil Franzos (1848–1904) prikazuje život Židova u istočnoj Galiciji. Jakob Julius David (1859–1906) daje realistični prikaz socijalne proturječnosti dunavske metropole. Peter Rosegger (1843–1918) prikazuje u novelama često idealiziranu Štajersku i njezino seosko stanovništvo; u romanima obrađuje problem bijega sa zemlje i negativne posljedice dodira sela s industrijalizacijom. Jedan od najpoznatijih pisaca realističkih pripovijetki i drama iz seoskoga života bio je Ludwig Anzengruber (1839–88).
Nagao kapitalistički razvoj prvih godina XX. st., kao i s njim povezane nacionalne težnje podjarmljenih naroda, doveo je do velike krize u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a ona se ogleda u mnogim raznolikim umjetničkim strujanjima (impresionizam, neoromantizam, ekspresionizam). Na književnost su znatno utjecali empiriokriticizam R. Macha i psihoanaliza S. Freuda. Neki pisci, poput Hermanna Bahra (1863–1934), prolaze kroz najrazličitije stilske smjerove. Među impresionistima poznati su Peter Altenberg (1859–1918), pisac skica i refleksija, Arthur Schnitzler (1862–1931), dramatičar i pripovjedač kojega zaokupljuju erotski problemi i paradoksi društvenih konvencija, Rainer Maria Rilke (1875–1926), rođeni Pražanin, kozmopolit, jedan od najvećih novijih pjesnika njemačkoga jezičnog izraza koji je poeziju obogatio mnogim novim izražajnim oblicima. Stefan Zweig (1881–1942) majstor je psihološke novele, biografije i esejističkog portreta. Izrazito je simbolistička lirika i dramatika Huga von Hofmannsthala (1874–1929). Satirični polemičar i pamfletist Karl Kraus (1874–1936) prikazao je u svojim esejima, studijama, aforizmima i epigramima epohu na prijelazu iz XIX. u XX. st. U ranim pjesmama radnika pjesnika Alfonsa Petzolda (1882–1922) izbija socijalni revolt, uz potonji malograđanski filantropizam. Na prijelazu od impresionizma u ekspresionizam stoji dramsko stvaralaštvo Antona Wildgansa (1881–1932), prožeto suosjećanjem prema poniženima. Ekspresionističke drame pisao je Oskar Kokoschka (1886–1980), jedan od prvih ekspresionističkih slikara. Gustav Meyrink (1868–1932) autor je fantastičnih satiričnih novela i romana »Golem«. U vizionarskim slikama lišenima logičkog i sintaktičkoga reda izražava se pjesnik Georg Trakl (1887–1914). Pobornik pacifizma Franz Werfel (1890–1945), pjesnik i pripovjedač, u svojoj ranoj fazi najistaknutiji je predstavnik ekspresionizma. On potječe iz praškoga kruga onih književnika koji su pisali njemačkim jezikom. Istomu krugu pripadao je i Franz Kafka (1883–1924), čije su pripovijetke i romani, npr. »Proces«, najsugestivniji izraz egzistencijalističke problematike u modernoj književnosti. Iz tog je kruga pisac i novinar Egon Erwin Kisch (1885–1948), socijalist i antifašist, koji je reportažu izgradio kao umjetničko borbeno sredstvo. Mnogobrojni austrijski pisci koji su pripadali različitim književnim smjerovima emigrirali su 1938. pred fašističkim terorom. Među njima se, uz S. Zweiga i F. Werfela, ističe Robert Musil (1880–1942), koji je u esejističkom romanu »Čovjek bez svojstava« (1930–42) dao kritičku analizu duševnih stanja, navika i običaja u posljednjim danima Monarhije. U emigraciji je pisao psihoanalitičke romane Hermann Broch (1886–1951), čije je vrhunsko djelo golemi unutarnji monolog »Vergilijeva smrt«. Kao zagovornik nezaposlenih javlja se realističkim socijalnim pjesmama Theodor Kramer (1897–1958), koji prikazuje svoj emigrantski život u autobiografskom djelu »Prognan iz Austrije«. Franz Theodor Csokor (1885–1969) živio je neko vrijeme u emigraciji na Korčuli, gdje je napisao dramu iz partizanske borbe »Izgubljeni sin«. Mnogobrojni poslijeratni austrijski pisci ostaju pri kontemplativno-humanističkom nazoru, pretežno obojenome katolicizmom (Franz Nabl, 1883–1974; Felix Braun, 1885–1973; Richard Billinger, 1890–1965; Heimito von Doderer, 1896–1966; Alexander Lernet Holenia, 1897–1976). Posebno mjesto u razvoju novije austrijske književnosti zauzima Josef Weinheber, čija lirika povezuje tradiciju i bečko dijalektalno pjesništvo. Pisci kao Fritz Hochwülder i Rudolf Bayr rade na obnovi drame 1940-ih, s naglašenim klasicističkim tendencijama. Razdoblje nakon II. svjetskog rata obilježava svojevrsna sinteza tradicije i moderne, što potvrđuje značajna poratna lirika introspekcije i eksperimenta (Paul Celan, Ingeborg Bachmann). Na području pripovijetke, romana ili poezije javljaju se imena koja promiču novije, avangardnije koncepcije umjetnosti i svijeta (Ilse Aichinger, Herbert Zand, Peter Handke, Andreas Okopenko, Gerhard Roth). U 1960-ima i 1970-ima javljaju se eksperimentalni smjerovi, koji teže za stvaranjem univerzalne ali i regionalno obojene umjetnosti riječi: konkretizam, konceptualizam, letrizam i sl. (pjesnik Ernst Jandl). U 1980-ima i 1990-ima književni je život i nadalje je obilježen uglavnom djelima istaknutih pisaca iz bečkoga i gradačkoga kruga modernista (H. Artmann, P. Handke i dr.), kao i posljednjim romanima i dramama Thomasa Bernharda (1931–89), ali se općenito može utvrditi da iz tih krugova nisu došli bitni novi impulsi. Zamašnošću zamisli i izvedbe ipak se izdvaja velik prozni ciklus G. Rotha »Uobičajena smrt« (1984–86), gdje varira temu odnosa između »normalnosti« i psihotičnih stanja. Među najmlađim piscima ističe se Christoph Ransmayr, autor međunarodno zapaženog romana »Posljednji svijet« (1988). Kao autentično postmoderno ostvarenje kritika je pozdravila i njegov roman »Morbus Kitahara« (1995), fantastičnu sliku o totalitarizmu u XX. st. Na području drame djeluje Peter Turrini, koji je svoju ranu »brutalističku« koncepciju napustio u korist višeslojne dramaturgije (komadi »Alpe se žare«, 1992. i »Bitka za Beč«, 1995), koja na osebujan način spaja elemente angažiranoga kazališta i apsurdnoga »crnog humora«.
Kazalište
Od doba renesanse povremeno se daju predstave u kolegijima, na dvoru u Beču i na gradskim trgovima. Dvorsko kazalište s dramom, operom i baletom doživljava razdoblje bujnog razvoja u XVII. i XVIII. st. uz sudjelovanje talijanskih umjetnika. God 1708. sagrađen je Kärntnerthortheater, iz kojega se razvila Državna opera. Za Marije Terezije osnovan je 1741. Burgtheater, reprezentativni dom njemačkoga dramskog repertoara i glume. Vodili su ga Heinrich Laube, Friedrich Halm i Franz Freiherr von Dinglestedt, a među umjetnicima su se isticali Josef Lewinsky, Charlotte Wolter, Helene Thimig i Alexander Moissi. Mnoga kazališta, napose u predgrađima, prikazivala su pučki repertoar, lakrdije i parodije u kojima je nastupao standardni komični lik Kasperla. God. 1781. osnovan je Leopoldstädtertheater (kojim je od 1923. upravljao utemeljitelj moderne kazališne režije Max Reinhardt), 1847. Carltheater (u kojem je kao skladatelj i dirigent djelovao Ivan Zajc), a 1889. Deutsches Volkstheater te još nekoliko pozornica za koje je karakterističan najširi raspon repertoara, domaćega i stranoga. Početkom XX. st. osjeća se utjecaj naturalističkih, simbolističkih i impresionističkih, ali i konzervativnih historicističkih tendencija. Burgtheater postavlja djela Artura Schnitzlera i Huga von Hofmannsthala, a među glumcima se kao modernist ističe Josef Kainz. Izvan građanskoga kazališta cvjeta žanr književnog i političkoga kabareta, sve do zabrane pod nacističkim režimom. God 1955. ponovno se otvaraju Burgtheater i Opera kao nacionalne kazališne kuće s klasičnim repertoarom, a djeluju i mnogobrojne izvaninstitucionalne trupe naglašenih artističkih i aktivističkih pretenzija. Sedamdesetih godina djeluju mnoge avangardne družine, koje izvode eksperimentalne predstave u raznim adaptiranim prostorima, pa i u podrumima. Unutar nacionalnih kazališnih kuća potkraj 1980-ih javljaju se Achim Benning i Claus Peymann kao redatelji međunarodnog ugleda. Stoljetnu kazališnu tradiciju ima Salzburg, u kojem se od 1920. održavaju ljetne Svečane igre glazbenog i dramskog repertoara uz sudjelovanje potvrđenih tumača. Po nekoliko stalnih kazališta djeluje u Grazu, Innsbrucku, Linzu, Bregenzu i Celovcu (Klagenfurtu).
Knjižnice
Prve knjižnice u Austriji nastaju pri samostanima potkraj VIII. st., a potom slijede kneževske, dvorske, sveučilišne i gradske knjižnice. Prema podatcima iz 1994., Austrija ima oko 100 samostalnih znanstvenih, javnosti dostupnih državnih i pokrajinskih knjižnica, knjižnica strukovnih udruga i vjerskih zajednica, kao i nekoliko stotina stručnih knjižnica pri sveučilištima. Knjižni fond obuhvaća više od 20 milijuna svezaka. Najvažnije su knjižnice Österreichische Nationalbibliothek (Austrijska nacionalna knjižnica), s oko 3 milijuna svezaka i isto toliko predmeta, te sveučilišne knjižnice u Beču (oko 5 milijuna svezaka), Grazu (oko 2,4 milijuna svezaka) i u Innsbrucku (oko 2,3 milijuna svezaka). Slijede visokoškolske knjižnice, knjižnice pedagoških akademija, knjižnice u službi državne uprave i državnih ustanova, znanstvenih institucija, pokrajina i gradova. U knjižnicama je zaposleno oko 1500 profesionalnih knjižničara, a za njihovo se stručno usavršavanje pri Austrijskoj nacionalnoj knjižnici i pojedinim sveučilišnim knjižnicama skrbi Savezno ministarstvo znanosti, istraživanja i umjetnosti. Knjižnice zajednički vode poslove domaće i međunarodne međuknjižnične posudbe te ustroj skupnoga kataloga i pohranu obvezatnog primjerka.
Likovne umjetnosti
Na mnogim rimskim lokalitetima pronađeni su ostatci građevina, skulpture, mozaici, zidne slike. U VII. st. nastaju prve kršćanske crkve, a od VIII. st. iluminirani kodeksi. Od X. st. grade se bazilikalne crkve romaničkog tipa, koje od sredine XIII. st. dobivaju gotičke oblike pod utjecajem cistercitske arhitekture. Gotika je u punom cvatu od prve polovice XIV. st. (Sv. Stjepan u Beču); osim u arhitekturi, ona dolazi do izražaja u slikarstvu, a napose u plastici (kamena skulptura, drvorezbarstvo). Njezini su glavni predstavnici Michael Pacher (1430/35–98) i Anton Pilgram (1450/60–1515). Održava se do početka XVI. st., kada se u svjetovnoj arhitekturi (burgovi, dvorci, gradske utvrde i kuće) pojavljuju elementi renesanse. U području gornjega toka Dunava počinje djelovati početkom XVI. st. tzv. dunavska škola, slikarstvo usmjereno prema realizmu sjevernjačke renesanse. Nakon poraza Turaka pod Bečom (1683), u eri stabilizacije, dolazi do pune afirmacije arhitekture baroka kojemu su prvi nosioci talijanski majstori (Salzburg), a širitelji isusovci. Kiparstvo ostaje pretežno vezano uz dekorativne zadatke i narudžbe za crkve (oltari, namještaj, nadgrobni spomenici). Snažan zamah u svim granama umjetnosti slijedi u razdoblju kasnoga baroka i rokokoa (XVIII. st.), kada se na austrijskom području križaju umjetnička strujanja s njemačkog sjevera i talijanskog juga i stapaju se u osebujan austrijski stilski izraz. Johann Bernhard Fisher von Erlach (1646–1723) ostvaruje sintezu rimskog visokog baroka i klasicističkih stremljenja francuskog baroka (crkva sv. Karla i dijelovi Hofburga u Beču); Johann Lukas von Hildebrandt (1668–1745) unosi u svoja ostvarenja više lakoće, mašte i slikovitosti i obilježava prijelaz u rokoko (Belvedere i palača Daun-Kinsky u Beču). Bogatstvo dekoracije rokokoa došlo je do punog izražaja u opremi dvora Schönbrunna. Kiparstvo toga razdoblja predstavlja Georg Raphael Donner (1693–1741). Iluzionističko zidno slikarstvo uvode talijanski majstori; od domaćih je najplodniji Anton Franz Maulpertsch (1724–96), autor mnogih fresaka i oltarnih slika. Barok njeguje reprezentativni portret, a rokoko portretnu minijaturu. Proizvodi umjetničkoga obrta (posoblje, tapete, porculan) dosežu visok stupanj. Umjetnost baroka i rokokoa podupiru ponajprije Crkva, dvor i bogata aristokracija. Tvorevine namijenjene puku nastaju u mnogim lokalnim radionicama, napose u alpskim krajevima (drvorezbarstvo u Tirolu). – Oko 1780. započinje razdoblje klasicizma, koji dolazi do izražaja osobito u arhitekturi reprezentativne namjene. Nakon 1815. prevladava bidermajer, stilski izraz tipičan za mentalitet i potrebe građanskog staleža. On je dao najkarakterističnija ostvarenja u umjetničkom obrtu (pokućstvo, oprema doma) i u slikarstvu (portret, žanr-prizori iz gradske i seoske sredine, idealizirani krajolik). Glavni su predstavnici portreta Ferdinand Georg Waldmüller (1793–1865) i Friedrich von Amerling (1803–87). U Beču je započeto slikarstvo nazarenaca, a Beč je i rodni grad slikara romantičara Moritza von Schwinda (1804–71). U drugoj polovici XIX. st. arhitektura je u znaku historicizma. Niz reprezentativnih građevina (parlament, gradska vijećnica, opera, Burgtheater, dvorski muzeji, prigradnje Hofburga, Votivkirche), u kojima dolazi do izražaja širok repertoar oponašanih stilova, od gotike i renesanse do baroka i rokokoa, grade u Beču Friedrich von Schmidt (1825–91), Gottfried Semper (1803–79) i Friedrich Ohmann (1858–1927). Trgove i parkove brončanim spomenicima popunjavaju kipari Anton Dominik Fernkorn (1813–78) i Kaspar Clemens Zumbusch (1830–1915); službeno priznati predstavnik slikarstva bio je Hans Makart (1840–84). Kao opozicija historicizmu u graditeljstvu i akademizmu u kiparstvu i slikarstvu pojavilo se 1897. društvo Sezession. Slikarstvo secesije ima glavog predstavnika u Gustavu Klimtu (1862–1918); u primijenjenim umjetnostima odrazilo se u proizvodima Wiener Werkstatten i Wiener Werkbund. U arhitekturi je pokretač reformatorskih ideja, usmjerenih prema funkcionalizmu, graditelj i urbanist Otto Wagner (1841–1918), kojega slijede Josef Hoffman (1870–1956) i Josef Maria Olbrich (1867–1908); beskompromisni pobornik za čistoću stilskoga izraza bio je Adolf Loos (1870–1933). Slikarstvo i kiparstvo XX. st. razvija se usporedno s europskim likovnim tokovima, od postimpresionizma preko ekspresionizma do apstrakcije; istaknuti su predstavnici novije austrijske umjetnosti: u slikarstvu Oskar Kokoschka (1886–1980), Egon Schiele (1890–1918), Albert Paris von Gütersloh (1887–1973), Friedensreich Hundertwasser (1928–2000); u grafici Alfred Kubin (1877–1959), a u skulpturi Fritz Wotruba (1907–75), Rudolf Hofflehner (1916–95) i Wander Bertoni (1925). Napredne težnje u arhitekturi i urbanizmu dale su pozitivne rezultate u razdoblju između dvaju ratova (stambeni kompleksi Karl Marx-Hof i Mateotti-Hof, iz razdoblja kada su na vlasti bili socijalisti), a među graditeljima se ističu Ernst Plischke, Clemens Holzmeister, Lois Welzenbacher. U obnovi nakon II. svjetskog rata moderni racionalni stil u arhitekturi zastupaju Wilhelm Holzbauer, Ronald Rainer, Rudolf Schwarz i Herman Czech, dok u novije doba u duhu postmodernizma i arhitekture visoke tehnologije rade Hans Hollein, Gustav Peichl, Adolf Krischanitz i Helmuth Richter. – U XIX. st. osnovani su u Beču mnogobrojni muzeji, od kojih se ističu Kunsthistorisches Museum (1871), Museum für Völkerkunde (1876., od 1928. u Hofburgu), grafička zbirka Albertina, Museum für Kunst und Industrie (1864); 1962. osnovan je Museum der moderne Kunst.
Glazba
Ostatci glazbala i ikonografskih prikaza iz halštatskoga (1000. do 500. pr. Kr.) i rimskoga razdoblja svjedoče o starini civilizacije na austrijskome tlu. Glazbena kultura u razdoblju srednjega vijeka određena je zemljopisnim područjem u središtu Europe, alpskim krajolikom, dolazećim kršćanstvom i naseljavanjem germanskih plemena. Romansko, slavensko i ugarsko okružje utjecat će na njezin kulturni razvoj.
Kršćanstvo je donijelo koralno pjevanje. Nakon osnutka samostana sv. Petra i biskupije u Salzburgu (VIII. st.) rimski se obred širi zajedno s glazbenim oblicima i u neumatskim zapisima (St. Gallen i Metz). Osnutak benediktinskih samostana pospješuje nesmetano širenje gregorijanskoga korala, a prvi zapisi s neumatskom notacijom datiraju iz IX. i X. st. Neki rukopisi (npr. gradual iz Seckaua, XII. st.) adaptacija su izvorne rimske verzije na germanskoj koralnoj tradiciji. Paraliturgijska glazba uključuje duhovnu dramu. Glazbena teorija učila se u samostanskim, katedralnim i župnim školama, a jedini je poznatiji austrijski glazbeni teoretičar Engelbert iz Admonta. Minnesang (ljubavna lirika) njeguje se na dvoru Babenbergovaca u Beču, nadbiskupa Eberharda II. u Salzburgu i vojvode Von Sponheima u St. Veitu (Koruška). Najpoznatiji su predstavnici Walther von der Vogelweide i Neidhart von Reuental. Elementi smjera Ars antiqua i Ars novae, koji dolaze u germanskim rukopisima, silno su utjecali na razvoj domaće duhovne i svjetovne polifonije, osobito u XV. st.
Renesansna polifonija doseže prvi vrhunac za cara Maksimilijana I., kada se reorganizira dvorski ansambl (1489) u kojem djeluju istaknuti skladatelji poput H. Isaaca, L. Senfla, P. Hofhaimera (iz Innsbrucka). Njeguje se njemačka polifonska društvena popijevka (Gesellschaftslied) i homofonska školska pjesma. Polifonski stil njeguju i Nizozemci koji dolaze u Austriju u XVI. st. kao pjevači (npr. Ph. de Monte), a talijanski utjecaj preko Graza prodire ponajviše u instrumentalnu glazbu. Svjetovna je glazba u rukama školnika, kantora, gradske glazbe i gradskih stražara (Türmer). Osnivaju se bratovštine; najstarija je ona sv. Nikole u Beču (1288). Umijeće Meistergesanga (majstori pjevači) uči se u pjevačkim školama (Singschulen) u mnogim gradovima. Glazbeno tiskarstvo razvija se u Beču i Salzburgu. Protestantizam uzima maha već u XVI. st., prihvaća se luteranski koral, no jačanje protureformacije već početkom XVII. st. počinje ga potiskivati. Ipak, katolički su skladatelji često nazočni u protestantskom bogoslužju (npr. O. di Lasso), a orguljaši slobodno djeluju u objema Crkvama (npr. Perini u Grazu).
Dolazak talijanskih glazbenika iz Graza u dvorski ansambl (Hofkapelle) 1619. obilježava početak baroknog stila u Beču i najsjajnijeg razdoblja tog ansambla. Prihvaćanje talijanskih glazbenika u XVII. i prvoj polovici XVIII. st. bilo je uobičajeno kod habsburških vladara, a među glazbenicima je bilo i vrsnih skladatelja (Ferdinand III., Leopold I., Josip I.). Opera se njeguje od 1614. u Salzburgu, od 1630. u Beču, poslije i u drugim gradovima; ona je dio svih svečanosti, kao što je bilo vjenčanje Leopolda I. 1688., kada je izvedena opera »Il pomo d’oro« M. A. Cestija, kapelnika iz Innsbrucka. Naglo se razvija instrumentalna glazba: koncerti, sonate, suite, a s time i gradnja glazbala. Uskoro talijanske instrumentaliste i skladatelje zamjenjuju domaći (Hofhaimer, Froberger, Kerll, Posch, Schmelzer i dr.). H. Biber ključna je osoba u razvoju violinske glazbe, dok je G. Muffat ujedinio elemente talijanskog, francuskog i germanskog stila u tzv. miješani stil (vermischter Stil). Austrijski glazbeni ukus konzervativan je u operi i sakralnoj glazbi. Bečki operni skladatelji razvijaju posebnu vrstu oratorija za Veliki tjedan (sepolcro). Tek u skladbama J. J. Fuxa, jednog od znamenitih teoretičara kontrapunkta (Gradus ad Parnassum), očituju se elementi novoga. Dok duhovnu glazbu usmjeravaju prije svega isusovci i benediktinci, gradske glazbe dobivaju svoje prve cehovske udruge već sredinom XVII. st.
Popularni elementi postupno prodiru u umjetničku glazbu i stvaraju lako prihvatljivu melodiju u djelima bečkih i salzburških skladatelja Monna, Wagenseila, Eberlina, L. Mozarta i dr. Divertimento i gudački kvartet postupno zamjenjuju baroknu suitu, a simfonija se (u baroku operna uvertira) postupno osamostaljuje. Sonata da camera preobrazila se u suvremenu klavirsku sonatu i komorne oblike s glasovirom (violinska sonata, klavirski trio i kvartet). Opera postaje pristupačnija široj publici u javnim kazalištima. Osobitu popularnost stječe opera buffa, pod čijim se utjecajem nakon 1760. razvija Singspiel. Već sredinom XVIII. st. Bečani imaju priliku prisustvovati prvim primjerima Gluckove operne reforme. Na temeljima tzv. miješanog stila razvija se stil bečke klasike, kojemu su najistaknutiji predstavnici Haydn, Mozart i Beethoven, a u kojem jednako uživaju i aristokrati i građani. Glazbenici djeluju i u okviru plemićkih ansambala (npr. J. Haydn na dvoru Esterházyja) i na javnim koncertima. Naglo se razvija glazbeno tiskarstvo (bečke kuće Artaria, Diabelli, Haslinger itd.). Na glazbenoj sceni Singspiel nalazi mnoge zagovornike, a vrhunac je Mozartova »Čarobna frula« (»Die Zauberflöte«), koja će znatno utjecati na njemačku operu XIX. st. U duhovnoj glazbi važno je mjesto oratorijâ »Stvaranje« (»Die Schöpfung«) i »Godišnja doba« (»Die Jahreszeiten«) J. Haydna, ali i crkvene glazbe njegova brata Michaela u Salzburgu. Odbivši stalnu službu kod aristokratskog mecene, L. van Beethoven među prvima je odabrao status slobodna skladatelja. U njegovim djelima instrumentalna glazba doživljava posebnu ekspanziju, kako u izražajnosti tako i u formi, i postaje polazištem novomu naraštaju glazbenika.
Među Beethovenovim suvremenicima i nasljednicima mnogi su istaknuti glazbenici. C. Czerny (Beethovenov učenik) privukao je mnoge đake, od kojih je najpoznatiji F. Liszt. I. Schuppanzigh započeo je bečku tradiciju javnih komornih recitala. F. Schubert učvrstio je vodeću austrijsku ulogu u solo-popijevci (Lied). Društvo prijatelja glazbe, osnovano 1814. u Beču, postaje uzorom za slične udruge u zemlji i pokretačem glazbenog života. Glazbeni život u Salzburgu naglo zaostaje zbog političke nestabilnosti i promjene vlasti, sve dok 1841. nije utemeljeno Katedralno glazbeno društvo i Mozarteum, a 1842. pokrenut ljetni Mozartov festival. Mozarteum će se 1880. ujediniti s međunarodnom Mozartovom zakladom i nastaviti organiziranje festivala sve do današnjih dana. Beč postaje međunarodnim glazbenim središtem, gdje se s puno uspjeha izvode Rossinijeve, Donizettijeve i Bellinijeve opere, a Paganini i Liszt dominiraju solističkom scenom. Orkestri su sastavljeni od amatera, koje tek povremeno pomažu profesionalni glazbenici. Standard je podignut tek kada je 1842. osnovana institucija Filharmonijskih koncerata; od 1860. postaje središtem glazbenog života. Bečki valcer razvio se u doba bidermajera iz narodnih plesova, koje su voljeli i skladali i Haydn i Mozart. Vrhunac doseže u djelima Johanna Straussa, oca i sina, tako da »Na lijepom plavom Dunavu« (»An der schönen blauen Donau«) postaje zaštitnim znakom Beča, a »Šišmiš« (»Die Fledermaus«) vrhuncem bečke klasične operete. Tijekom toga razdoblja njeguje se i pučka glazba te adaptira na način klasične glazbe, kao npr. božićna pjesma »Tiha noć, sveta noć« (»Stille Nacht, heilige Nacht«) iz okolice Salzburga. Gostionice uz vinograde u bečkim predgrađima ugošćuju braću Schrammel koji izvode mješavinu pučke i vojne glazbe, prema njima nazvane Schrammelmusik.
U drugoj polovici XIX. st. Brahms, Bruckner i Wolf zadržavaju prevlast instrumentalne glazbe i Lieda. Iako kritiziran, R. Wagner doživljava golem uspjeh i u Beču i u Grazu. Javna suprotstavljanja Brahmsove glazbe Brucknerovoj zaoštrio je utjecajni kritičar E. Hanslick. Opera dobiva na popularnosti i u Grazu, jednom od najjačih austrijskih glazbenih središta toga doba. Dirigenti poput Mucka, Schucha, Schalka, a poč. XX. st. Kraussa, O. Kabaste i Böhma, upoznali su publiku sa suvremenim i klasičnim repertoarom.
Skladatelj G. Mahler bio je umjetnički dirigent bečke Dvorske opere od 1897. do 1907. Uoči raspada Monarhije ostvario je razdoblje sjajnih uspjeha. Nakon njegove smrti najvažnija ličnost postaje Bavarac R. Strauss, koji surađuje s libretistom Hofmannsthalom. Ravnatelj je Državne opere nakon I. svjetskog rata, a uspješno održava koncertne standarde i u filharmonijskom orkestru. Operetnu tradiciju nastavlja F. Lehár, a poslije i O. Strauss, O. Nedbal, I. Kálmán i dr. Atonalnost i serijalnost, bečka »glazbena revolucija« s početka stoljeća, promatra se kao izravni nastavak klasično-romantičkoga razdoblja. Skladatelj A. Schönberg, sa svojim dodekafonskim skladbama, te njegovi učenici A. Berg i A. von Webern i dr. poznati su kao »druga bečka škola«. Jedan je od članova i E. Křenek, autor opere »Jonny svira« (»Jonny spielt auf«), koja je s elementima jazza izazvala senzaciju potkraj 1920-ih. Nakon stagnacije i nazadovanja u doba II. svjetskog rata, glazbeni život nanovo se organizira uz obilnu potporu države. Najuspješniji je operni skladatelj G. v. Einem, uz uspješne predstavnike avangarde (Cerha, Ligeti i dr.). Utemeljuju se festivali suvremene glazbe (Graz), instituti za muzikologiju pri sveučilištima, pokreću se serije notnih izdanja i postupno katalogiziraju najvrjednije zbirke muzikalija pri samostanima i državnim ustanovama.
Skupljanje pučkoga glazbenog blaga potaknula su tek novija istraživanja, tako da pisane potvrde o austrijskome folkloru datiraju tek s kraja XVIII. st. Ranije razdoblje moguće je rasvijetliti samo rekonstrukcijama i pretpostavkama. Dva glazbena oblika karakteriziraju austrijsku vokalnu i instrumentalnu glazbu: Jodler i Ländler. Jodler je homofonska trodijelna pjesma u duru s gornjim glasom u falsetu i basom, a refren se jodla bez teksta. Ländler je tradicionalni ples u trodijelnoj mjeri, umjerena tempa, osobito popularan početkom XIX. st. Naziva se različitim imenima u austrijskim, njemačkim, pa čak i francuskim pokrajinama (npr. Steirische u Štajerskoj). Unatoč općim sličnostima, pučka glazba pojedinih područja u Austriji ima i neke posebnosti. U izvedbi instrumentalne glazbe obično sudjeluju manji ansambli (npr. 2 violine, dijatonska harmonika i bas u području Salzkammerguta, ili puhački sastav s klarinetom i ventilnim rogom [Flügelhorn] u Vorarlbergu). Raznovrsnosti vokalne glazbe pridonose različite pjesme: pastirske, lovačke, povijesne balade (npr. u Tirolu, gdje se često izvode uz pratnju harfe), ili pak narativne (u Salzburgu), ili ljubavne (u Koruškoj se nazivaju Kärntnerlied). Nacionalne manjine također njeguju svoju tradicijsku glazbu. Slovačka manjina u Koruškoj ima bogat repertoar pjesama koje se izvode polifonski kao i Kärntnerlied. Hrvati u Gradišću uveli su tamburaške ansamble, a Madžari izvode vojne i ljubavne pjesme, pjesme uz vreteno te instrumentalnu glazbu za Scheitholzzither (vrsta citre).
Film
U XIX. st. Simon von Stampfer i Franz von Uchatius dali su znatne prinose otkriću filma. Prvi dokumentarni film snimljen je 1906., igrani 1908. Najznačajnija je osobnost nijemoga razdoblja Alexander Kolowrat (tvrtka Sascha-Woche i Vita-Film A. G.), koji je 1920. izgradio veliki studio Rosehügel u Beču. Ondje 1920-ih rade madžarski emigranti Alexander Korda i Mihály Kertész (poslije Michael Curtiz), a daroviti austrijski sineasti (npr. Fritz Lang, Georg W. Pabst) karijeru ostvaruju u uspješnijoj njemačkoj kinematografiji. U zvučnome razdoblju prednjače melodrama (Max Ophüls, Willi Forst) i glazbeni film (Géza von Bolváry) s pričama iz bečkoga glazbenog života te s temama iz carske Austrije (npr. poslijeratna serija o carici Elizabeti, »Sissi«, Ernsta Marischke), koji su uspješni u cijeloj srednjoj Europi. Kriza austrijske kinematografije naglo raste nakon II. svjetskoga rata, kada stagnira i eskapistička komercijalna proizvodnja. Istaknutiji redatelji tada su Franz Antel te eksperimentalisti (npr. Peter Kubelka i Valie Export) svjetskog ugleda. Od 1980-ih međunarodni ugled ostvarili su redatelji vizualno izražajnih i sadržajno slojevitih igranih (Michael Haneke, Ulrich Seidl) i dokumentarnih ostvarenja (Michael Glawogger). Austrijski glumci (npr. Karl Maria Brandauer, Maximilian Schell, Romy Schneider, Arnold Schwarzenegger i Christoph Waltz) najveće su uspjehe postigli u inozemnim filmovima.
