struka(e): |

Baleari (španjolski Islas Baleares, katalonski Illes Balears), španjolsko otočje, autonomna zajednica i pokrajina u zapadnom dijelu Sredozemnog mora, 75 do 320 km istočno od obale Pirenejskog poluotoka; 4992 km², 1 124 744 st. (2015). Obuhvaća 4 veća (Mallorca, Menorca, Ibiza i Formentera) i nekoliko manjih otoka (Cabrera i dr.). Najviši je otok Mallorca (Puig Major, 1445 m). Službeni su jezici španjolski i katalonski. Blaga sredozemna klima. Uzgoj povrća, voća, vinove loze i žitarica. Stočarstvo i ribarstvo. Razvijen turizam (oko 10 milijuna posjetilaca godišnje). Zračne i brodske veze s europskim kontinentom. Mnogobrojni spomenici iz brončanoga i željeznoga doba te iz srednjega vijeka. Glavni grad Palma de Mallorca (400 578 st., 2015).

Prvi tragovi naseljenosti na području Baleara potječu iz kasnog eneolitika, kada su otoke naselili iberski doseljenici koji će tijekom brončanoga doba ondje podići megalitičke fortifikacijske formacije (talajoti) po kojima se cijela kultura zove talajotskom. Dizajn talajota, kao i nešto kasnijih taula (balearski tip dolmena) i naveta (megalitskih grobnih komora), te njihova ikonografija sugeriraju postojanje Sunčeva kulta na otocima. Najvažniji su talajotski lokaliteti Capocorb, Son Fornés i Ses Païses na Mallorci te Trepucó, Torelló i Talatí de Dalt na Menorci, dok je 30-ak taula očuvano na lokalitetu Torre dʼen Gaumés na Menorci, gdje se nalazi i nekropola Naveta dʼEs Tudons (3000. do 1300 pr. Kr.) koja je najdulje bila u uporabi. Feničani su Baleare naselili vjerojatno početkom I. tisućljeća pr. Kr. (Menorca, Ibiza); prvo poznato naseljavanje Grka bilo je ono Beoćana. Balearski praćkari bili su elitna jedinica kartaške vojske, a nakon poraza Kartage u Prvome punskom ratu otoci ostaju bez efektivne kartaške vlasti. Konačan poraz Kartage u Trećem punskom ratu iskoristili su Rimljani i 123. pr. Kr., pod optužbom za gusarenje, zauzeli Baleare pod vodstvom Kvinta Cecilija Metela, od tada poznatoga kao Balearik. Metel je na otoke naselio 3000 rimskih kolonista, koji su osnovali kolonije Palmu (Palma de Mallorca) i Polenciju (Pollença na Mallorci). Baleari su najprije bili dio provincije Hispania citerior, Augustovom reformom 27. pr. Kr. ušli su u sastav novostvorene provincije Hispania Tarraconensis, a vjerojatno u doba cara Konstantina uređeni su kao posebna provincija (Hispania Balearica). Vrijeme rimske vlasti označava zlatno doba u povijesti otoka. Broj stanovnika dosegnuo je 30 000 u doba Diodora Sicilskoga, dok je Magon (današnji Maó-Mahón) postao jedna od najvažnijih luka zapadnoga Sredozemlja, a more koje oplakuje istočnu obalu Pirinejskoga poluotoka nazvano je Mare Balearicum. Vandali su pod Geiserikovim zapovjedništvom zauzeli Baleare nakon 461., a 533. otoke je u ime Bizanta preuzeo Belizar, nakon bitke kod Decima. Bizantinci su svoje novostečene posjede na zapadnome Sredozemlju uredili kao Afrički egzarhat, koji sa sjedištem u Kartagi opstaje sve do arapskog osvajanja 698. Godine 707. Baleare zauzima arapska vojska pod zapovjedništvom Muse bin Nusajra. Kako su zadržali visok stupanj autonomije, otoci postaju utočište gusara, što je rezultiralo vojnom ekspedicijom Kordopskog emirata 902. Nakon raspada Kordopskoga kalifata i njegove podjele na niz međusobno zaraćenih taifa, vladar Dénijske taife Mudžahid Amiri je 1015. zauzeo otoke kako bi s njih lakše poduzimao prepade na Sardiniju. Nakon pobune lokalnoga garnizona, upravitelj otoka Abdullah bin Aglab proglasio je neovisnu taifu (taifa Mallorca). Talijanske pomorske republike poput Pise i Genove su u otocima vidjele ozbiljnu prijetnju vlastitim interesima na zapadnome Sredozemlju. Pisa je reagirala prva pa je Ugo da Parlascio Ebriaco 1113. poveo križarski rat i s 420 brodova 1115. zauzeo i opljačkao Palmu. Iako se ubrzo povukao, otoci više nikad nisu dosegnuli prijašnju gospodarsku moć. Oslabljeni, bili su lak plijen Almoravidima. Almoravidski pretendent na prijestolje Muhammed bin Ganija (Muhammed I.) bio je 1126. imenovan upraviteljem Baleara i poslan u Palmu, gdje je nakon pada Almoravida nastavio vladati kao rodonačelnik dinastije, često ulazeći u savezništva s Pisom i Genovom. Nakon što je njegov unuk Muhammed bin Ishak (Muhammed II.) pokrenuo neuspješan vojni pohod protiv Almohada u sjevernoj Africi, lokalno stanovništvo je 1184., bojeći se represija, zbacilo Almoravide i priznalo almohadsku vlast. Unutarnji nemiri doveli su do rasula obrane, što je omogućilo Jakovu I. Aragonskom da 1229. zauzme Palmu nakon tromjesečne opsade (Menorca je pala 1232., a Ibiza 1235). Nakon Jakovljeve smrti 1276. kraljevstvo Aragon podijeljeno je, a novoosnovano kraljevstvo Mallorca ostavljeno je Jakovu II., kao vazalu aragonskoga kralja Petra. Tijekom Aragonskoga križarskog rata Jakov se udružio s Papom i francuskim kraljem, što je dovelo do desetogodišnje aragonske okupacije (do 1295). Napokon su nakon poraza Jakova III. u bitki kod Llucmajora 1349. otoci pripojeni Aragonu. Sve jači pritisak na kmetove u aragonskoj državi izazvao je na Balearima u XIV. i XV. st. nekoliko seljačkih ustanaka. U seljačkoj buni 1521. uništen je velik dio plemstva otoka Mallorce. Otoci su često bili meta i napada sjevernoafričkih gusara, a 1514., 1515. i 1521. otoke je napadao Hajredin Barbarossa. Menorcom su 1708–56., 1763–82. i 1798–1802. vladali Englezi, a 1756–63. Francuzi. Englezi su ponovno okupirali otok nakon Sedmogodišnjega rata, ali su zbog Američkoga rata za neovisnost bili prisiljeni evakuirati lokalni garnizon pa je otok nakon sedmomjesečne opsade pao u ruke španjolsko-francuskih snaga (1781–82). Nakon posljednje britanske okupacije tijekom koalicijskih ratova, Ugovorom iz Amiensa Menorca je 1802. vraćena Španjolskoj. Za građanskoga rata 1936–39. Mallorca i Ibiza bile su u rukama generala Francisca Franca, a Menorca je bila važna republikanska pomorska baza do 1939., zbog čega se otok tijekom frankističke diktature sustavno zapostavljalo. Bogato povijesno nasljeđe omogućilo je turistički procvat ove do tada slabo urbanizirane i ekonomski teško samoodržive regije. Od 1982. Baleari imaju status autonomne zajednice s vlastitim parlamentom (Parlament de les Illes Balears) i vladom (Govern de les Illes Balears). Autonomija je dodatno ojačana 2007., a katalonski jezik ima ravnopravan status sa španjolskim.

Citiranje:

Baleari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/baleari>.