Tiberijan (latinski Tiberianus [tiberi·a:'nus]), rimski pjesnik (prva polovica IV. st). Vjerojatno je riječ o Gaju Aniju Tiberijanu, jednome od savjetnika cara Konstantina I., koji je, prema Jeronimovoj Kronici, bio školovan govornik i 335–340. upravitelj Galije; prema popisima Justinijanova i Teodozijeva kodeksa obnašao je visoke službe u Africi (325–327) i Španjolskoj (332., 335). Poistovjećivali su ga i s rimskim prefektom iz 303–304. Junijem Tiberijanom.
Sačuvane su četiri Tiberijanove pjesme, možda dijelovi nesačuvanoga prosimetruma. Sastavak Rječica tecijaše posred polja i u dol se studeni sli (Amnis ibat inter arva valle fusus frigida) pjesnički je prikaz, tj. ekfraza riječne idile u 20 trohejskih tetrametara; zbog metričkih se bliskosti i slično istančana osjećaja za ljepotu prirode Tiberijanu pripisivalo autorstvo pjesme Pervigilium Veneris. Moralistička pjesma O zlato, koje muljave rijeke iz crnoga pakla nose (Aurum, quod nigri manes, quod turbida versant), u kojoj u 28 heksametara mitološkim aluzijama tematizira pogubno djelovanje zlata i ljudske pohlepe, pripisana mu je prema svjedočanstvu Servija Maura. Epigram Otežala ptica od oblaka vlažnog (Ales, dum madida gravata nube) u 12 faleceja izriče parenezu protiv oholosti koje se odjek nalazi sve do baroka (Qui celsi steterant, iacent sub imis! – Koji gore stajahu, sada dolje leže!). Moralnofilozofski sadržaj tih dviju pjesama u skladu je s Tiberijanovim neoplatoničkim himničkim zazivom Svemogućeg Bića u 32 heksametra (O svemogući, kojemu se i starostavnost nebeskoga svoda podčinjava – Omnipotens, annosa poli quem suscipit aetas). Tiberijanovo je pjesništvo znatno utjecalo na sve potonje ranonovovjekovne latinske kršćanske pjesnike, napose na Rufija Festa Avijena, Marcijana Kapelu, Drakoncija i sv. Kolumbana.
