zajednica, jedna ili nekoliko skupina ljudi međusobno povezanih radom i drugim aktivnostima i/ili zajedničkim interesima te simbolima kolektivne pripadnosti. U užem i najstarijem značenju, zajednica je skupina ljudi koja živi na nekom geogr. području i čiji se članovi međusobno poznaju. Najdugotrajniji je i najmirniji društv. oblik čovječanstva → prvobitna zajednica, koja se zasnivala na ekon. samodostatnosti i naturalnoj razmjeni s drugim zajednicama. U najvećem dijelu svojega postojanja, prvobitna zajednica počivala je na društv. jednakosti svojih članova. Iako je svojstvena predindustr. društvima i seoskim sredinama, u gradovima također ima elemenata društv. zajednice, prije svega u obiteljima i širim rodbinskim vezama, susjedskim vezama iz kojih izrastaju lokalne zajednice, te udruživanjima na osnovi rada ili zanimanja (npr. europske srednjovj. gilde). Međutim, zbog brojnosti stanovnika, veličine i raznolikosti skupina, gustoće društv. interakcija, rasta tržišne privrede, te smještaja vlasti i upravnih funkcija u gradskim sredinama više nego u seoskima generiraju se međusobno rivalstvo i zametci moderne klasne društv. → stratifikacije. Zbog toga se zajednice preobražavaju i rastvaraju u složenim društv. oblicima koji počivaju na imovinskim nejednakostima, otvorenim, ali i nejednakim društv. šansama pojedinaca, uskim interesima i hijerarhiji vlasti. Dihotomiju između zajednice (Gemeinschaft) i društva (Gesellschaft) uveo je njem. sociolog F. Tönnies. U duhu romantizma i s otvorenim simpatijama prema zajednici, Tönnies zajednicu obilježava kao dugotrajan oblik predindustrijskog ili agrarnoga društva zasnovanoga na ekon. samostalnosti, familijarnosti i suradnji među članovima, osjećaju solidarnosti, zajedničke pripadnosti i sudbine, te na jasnoj podjeli rada i uloga među spolovima. Uzori Tönniesova opisa zajednice obiteljska su domaćinstva, klanovi i (srednjovjekovna) sela, elemenata kojih je tada još bilo u njem. pokrajini Schleswig-Holstein u kojoj je živio. Nasuprot tomu, on društvo opisuje kao bezličan i natjecateljski odnos među ljudima, zasnovan na individualnim, egoističnim interesima te uređen zakonskim propisima, koji nadolazi s modernom industr. epohom i kapitalizmom, a njegovo oličenje vidi u tadašnjoj Pruskoj i politici industrijalizacije i modernizacije kancelara Bismarcka. Niz istraživanja pokazao je da je dihotomija zajednica–društvo analitički nedovoljno prikladna, jer se i u agrarno-ruralnim i suvremenim industrijsko-urbanim društvima pojavljuju kontinuumi i mješavine, a ne oštri kontrasti između tih dvaju društv. oblikâ. Zajednica je, međutim, sr. tema različitih ideologija i pokreta sklonih idealiziranju zajednice u prošlosti (komunitarizam) ili budućnosti (komunizam). Zapravo, starogrč. polis te seoske i grad. komune u sr. vijeku ili npr. prve kolonije useljenika na amer. kontinentu, počivali su, za razliku od prvobitnih zajednica, na društv. nejednakosti, što je povremeno dovodilo do društv. sukoba te sprječavalo širenje osjećaja kolektivne solidarnosti ili zajedničke pov. sudbine. Istraživanja o → obiteljskim zadrugama na području Hrvatske (D. Rihtman-Auguštin) u tim su, naoko idiličnim i skladnim obiteljskim sredinama, otkrila npr. izvore mnogih unutarnjih frustracija, razmirica i sukoba, upozoravajući da treba razlučiti zajednicu kao zamišljeni red i kao stvarnu društv. praksu. Brit. sociolog Robert Nisbet dokazuje da je zajednica ponajprije (neostvarena) društv. ideja koja ima dugu povijest i koja je nadahnjivala različite ideologije, pokrete i organizacije: od političkih (klas. Atena) i vjerskih (ranokršć. communitas), pa do revoluc. komuna (npr. Pariška komuna) i ekoloških zajednica (Utopija Th. Morea), anarhističke komune zasnovane na mutualizmu te suvremene neoruralne zajednice nadahnute antiglobalističkim pokretima i idejama dubinske ekologije. Zbog dinamike suvremenoga razvoja društvo se, s jedne strane, sve više udaljava od uzora (tradicionalne) zajednice, a s druge, pronalazi različite zamjene u obliku povremenih okupljanja građana na temelju etničke, vjerske ili zavičajne pripadnosti ili prijateljskih mreža. Međutim, u svim tim slučajevima motivi međusobnoga druženja često se miješaju s motivima instrumentalnoga karaktera, političkim ili ekonomskim. Britanski kult. antropolog V. W. Turner uveo je termin simbolička zajednica, za koju drži da se pojavljuje u svim društvima, i to u praksi društv. ceremonijâ (karnevali, hodočašća i drugi vjerski obredi, sprovodi, vjenčanja, rock koncerti itd.) koje potiču ekstatične ili liminalne doživljaje jedinstvene povezanosti među sudionicima. U sličnu značenju brit. politolog Benedict Anderson uveo je za naciju naziv zamišljena zajednica, jer se, kako ističe, većina njezinih pripadnika nikada neće međusobno upoznati, a ipak vjeruju da pripadaju istoj zajednici te da, štoviše, oduvijek dijele zajedničku sudbinu. Napokon, u red novih zamjenskih naziva ubraja se i virtualna zajednica koju čine mreže korisnika Interneta, koji međusobno komuniciraju zbog razonode ili iz poslovnih, političkih ili nekih drugih razloga. Kao što pokazuje španj. sociolog M. Castells, suvremeno globalno društvo premreženo uskim ekon. interesima i aktivnostima u kojima uspijeva razmjerno malen broj ljudi, za velik broj ljudi gubi smisao pa oni naknadu traže u različitim komunalnim pokretima: vjerskim, fundamentalističkim, nacionalističkim, ekološkim, rodnim ili feminističkim i sličnima. Tako se ideja zajednice obnavlja i dalje živi kao udruživanje bilo na osnovi tradicionalnih patrijarhalnih, bilo novih i slobodnijih odnosa među ljudima. Otvoreno je pitanje mogu li se u velikim, razvijenim i sve složenijim društvima održavati društv. veze solidarnosti i recipročnosti, te nekomercijalna i nerobna razmjena dobara i usluga, dakle izvan manjih skupina kao što su rodbinske mreže, prvobitne zajednice ili društv. pokreti u početnom razdoblju.
