zadruga, obiteljska, naziv za određeni oblik proširene obitelji kakva je, uz nuklearnu obitelj, postojala i u hrvatskim selima, posebice u područjima nekadašnje → Vojne krajine. Obiteljska zadruga sastojala se od više oženjene braće s roditeljima i djecom (unučadi). Bila je gospodarska jedinica sa zajedničkim zadružnim imanjem (zemljom, stokom, kućama i gospodarskim zgradama te odgovarajućim uređajima i pomagalima), a obilježavao ju je skupni rad većine članova te poštivanje autoriteta. Zadrugom je upravljao i u javnosti ju zastupao starješina (gospodar, gazda) izabran konsenzusom zadrugara, a kućanskim je poslovima upravljala, također izabrana, gospodarica (starješica, maja, stopanica). Bilo je i više određenih stalnih vršitelja dužnosti (volar, svinjar, pekarica i dr.). U dnevnim kućanskim poslovima izmjenjivale su se udane žene (reduše), posebice u pripremi hrane koju se u pravilu zajednički konzumiralo. Okupljanje zadrugara uz obroke koristilo se kao prilika za dogovaranje o dnevnim poslovima i ostalim odlukama važnima za funkcioniranje zadruge. Uz zajedničko zadružno vlasništvo moglo je postojati i privatno pojedinih nuklearnih obitelji (osebujak, posobac, prćija), najčešće stečeno mirazom snaha. U slučaju diobe zadruge vrijedilo je pravilo da se zemlja, stoka i zgrade dijele na jednake dijelove po lozama (tj. po pojedinim nuklearnim obiteljima), a prirod (žito, brašno i druge namirnice) po glavama (tj. po broju članova uključivši i djecu). Prema statističkim izvorima s kraja XIX. i početka XX. st. većina zadruga okupljala je od desetak do dvadesetak članova, iako su u hrvatskoj etnografskoj građi opisane i konkretne zadruge s 40, 60 pa i više članova. Tako organizirane obiteljske i gospodarske jedinice bile su pogodne u doba Vojne krajine jer su mogle osigurati dovoljan broj članova za neprekinutu ekstenzivnu obradbu zemlje uz istodobno obavljanje vojnih dužnostî. Usponom kapitalizma u XIX. st., koji je donio drukčije gospodarske oblike te novim robno-novčanim odnosima dokinuo staru autarkičnu proizvodnju na seoskim kućanstvima, intenziviralo se raspadanje obiteljskih zadruga, koje su do sredine XX. st. u Hrvatskoj potpuno iščeznule. Neke starije teorije u etnologiji zastupale su pretpostavku o slavenskom podrijetlu obiteljskih zadruga. Suvremena su istraživanja, međutim, pokazala da je zadružni oblik proširene obitelji bio u ranijim povijesnim razdobljima poznat diljem Europe, gdje je tijekom vremena nestao, a najdulje se zadržao, pa stoga bio i podrobno opisan, kod Južnih Slavena i Albanaca.
