TRAŽI DALJE:
STRUKE:

slogovno pismo

slogovno (silabičko) pismo ili silabarij (prema lat. syllaba < grč. συλλαβή: slog; usp. novolat. syllabarium), vrsta fonografskoga pisma kojemu osnovna pismovna jedinica odgovara slogovima određenoga jezika, najčešće u paru: suglasnik sa samoglasnikom. Tijekom povijesnog razvoja slogovna su pisma nastala iz ideografskih/logografskih pisama (→ ideografija; ideogram), kada su se pojmovi počeli označivati samo prvim slogom riječi. Njihov se nastanak povezuje s jačanjem trgovine u starom vijeku, odn. sa sve većim prodorom tuđica u osnovni jezik i njegovo pismo. U pravim silabarijima ne postoje sustavne grafičke sličnosti između glasovno bliskih silabografa. Ondje gdje se one pojave (npr. za sve silabografe koji počinju glasom /k/) prepoznaje se put prema nastanku alfabetskoga pisma. U starijim su slogovnim pismima silabografi isprepleteni s logografima i ideografima; takva su klinasta pisma (npr. sumersko-asirsko-babilonsko) i neka ideografska pisma (npr. egipatsko, hetitsko, kretsko). Najstariji cjeloviti silabički sustav ima feničko pismo približno iz 1000. god. pr. Kr., a među starijim su primjerima i indijska pisma kharošti i brahmi. Slogovni je pismovni sustav pogodniji za jezike koji imaju jednostavniju slogovnu strukturu (jedan suglasnik s jednim samoglasnikom), npr. za japanski (dva oblika pisma kana: katakana i hiragana) ili korejski jezik. Jedno je od suvremenih slogovnih pisama i pismo Indijanaca Cherokee, oblikovano u XIX. st. Svojevrstan prijelazni oblik prema alfabetskomu pismu čine tzv. konsonantska pisma (npr. semitska), koja bilježe samo suglasnike. Tragovi takva pismovnog organiziranja mogu se pronaći i u suvremenom latiničkom (alfabetskom) pravopisanju, npr. u kraticama: HNK /ha-en-ka/, HSLS /ha-es-el-es/.

Citiranje:
slogovno pismo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=56678>.