Seneka, Lucije Anej (latinski Lucius Annaeus Seneca [lu:'ki·us an:ại'us se'neka]; nazivan Seneka Mlađi ili Seneka Filozof), rimski filozof i književnik (Korduba, danas Córdoba, oko 4. pr. Kr. – Rim, 65). U Rimu, kamo je prispio kao petogodišnjak s ocem Senekom Starijim (Retorom), studirao je retoriku i filozofiju te se ubrzo istaknuo kao pravnik i senator. Javno nesklon caru Kaliguli, a za cara Klaudija I. prognan, vratio se u Rim 49. s Korzike kako bi postao odgojitelj, a poslije (54–62) i savjetnik cara Nerona; bio je i konzul (56). Premda se povukao s dvora da bi se posvetio književnosti, bio je optužen za urotu protiv Nerona i primoran na samoubojstvo. Osnovni pokretač njegova filozofskoga i književnoga djela bila je moralistička pobuda. Stoički se karakter njegove misli ogleda u jedinstvenoj zadaći filozofije da odgaja i istražuje vrline (→ stoicizam). Polazeći od moralne slabosti, smatrao je da čovjek poglavito mora održavati ćudorednu strogost prema samomu sebi kako bi mogao steći osjećaj blagosti i sućuti za bližnje; najviša je krepost vjernost samomu sebi. Sačuvani moralno-filozofski prozni spisi, nastali u šestom desetljeću I. st. (npr. O blagosti – De clementia, O dobročinstvima – De beneficiis, Dijalozi – Dialogi, O gnjevu – De ira, O blaženom životu – De beata vita, Prirodoznanstveni problemi – Naturales quaestiones), među čitateljima popularni i danas, očituju odlike njegova sjajnog »novoga« stila, u otklonu spram Ciceronova »staroga« stila. Glasovita su njegova 124 sačuvana pisma (Moralna pisma Luciliju – Epistulae morales ad Lucilium), zapravo filozofski eseji iz područja praktične etike koji se odlikuju kratkim, dotjeranim rečenicama, duhovitim sentencijama ili neočekivanim antitetičnim obratima, poantom na kraju odjeljaka, prodorom pjesničkoga jezika u prozni izraz, a proznih i retoričkih izraza u pjesnički jezik. Nakon Klaudijeva ubojstva 54. napisao je oštru menipsku satiru Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu (Apocolocyntosis divi Claudii, poznata i pod naslovima Šala o Klaudijevoj smrti – Ludus de morte Claudii i Klaudijeva apoteoza u satiri – Claudii apotheosis per saturam), osvetivši se time za osmogodišnje progonstvo. Moralistički pisac iznimno popularan u ranome kršćanstvu; raznorodni spisi (prepiska sa sv. Pavlom, maksime i sl.), pisani u njegovu duhu, poznati su pod nazivom »Pseudo-Seneka«.
Pod Senekinim imenom sačuvalo se deset tragedija, a osam je zasigurno njegovih: Bijesni Heraklo (Hercules furens), Trojanke (Troades), nedovršene Feničanke (Phoenissae), Medeja (Medea), Fedra (Phaedra), Edip (Oedipus), Agamemnon (Agamemnon) i Tijest (Thyestes). Obojene stoičkim viđenjem sukoba razuma i strasti, u kojem ipak prevladava strast, sve prikazuju fabule s temama iz grčke mitologije, uglavnom preuzete od Euripida. Najduža rimska tragedija Heraklo na Eti (Hercules Oetaeus), koja sadržava prerađene fragmente ostalih Senekinih tragedija, dvojbena je autorstva (vjerojatno je rad nekog imitatora ili je Seneka autor prve trećine izvorno nedovršena teksta), dočim je tragedija rimske tematike, tj. jedina očuvana preteksta Oktavija (Octavia), o sudbini Neronove prve žene i s likom samoga Seneke, kasnije djelo nepoznata autora koji je uspjelo oponašao Senekin stil. Njegove tragedije vrlo vjerojatno nisu bile namijenjene izvođenju na sceni, već javnomu recitiranju, na što upućuju dramska statičnost, plošnost likova, nerijetko sofistički dijalozi, patetični monolozi, opisi prizora užasa, umorstava, magijskih obreda. Senekina je tragediografija snažno utjecala na rani moderni teatar, prije svega na talijansku renesansnu dramu, elizabetansko kazalište (Thomas Kyd, William Shakespeare) i dramsku praksu španjolskoga »zlatnog vijeka« (Pedro Calderón de la Barca) te francuskoga klasicizma (Pierre Corneille, Jean Racine); slabo je, međutim, prisutna u suvremenom vremenu, potisnuta u XIX. st. ugledom starogrčke tragedije. U hrvatskoj tragediografiji senekijanski stil tragedije razvidan je u dubrovačkim renesansnim tragedijama – napose u Hekubi Marina Držića te u dramama Miha Bunića Babulinovića (Jokasta), Frana Lukarevića (Atamante) i Saba Gučetića Bendeviševića (Dalida), koje su nastale prema predlošcima talijanskih renesansnih tragičara. Senekina tragedija Bijesni Heraklo poslužila je kao građa za latinski spjev De raptu Cerberi (Otmica Kerbera) Jakova Bunića. Na hrvatski su mu filozofska djela prevodili Zvonimir Milanović i Tvrtko Milunović, a satiru Darko Novaković, dočim je Tomislav Ladan preveo tragediju Edip, koja je u novije doba postavljena dvaput (2001. u režiji Ivice Buljana, a 2020. u režiji Senke Bulić).
