Mach [max], Ernst, austrijski fizičar i filozof (Chirlitz, 18. II. 1838 – Vaterstaten, 19. II. 1916). Doktorirao fiziku (1860) na Sveučilištu u Beču. Bio je profesor matematike u Grazu, fizike u Pragu i filozofije u Beču. Eksperimentalno i teorijski obradio fizikalnu i fiziološku akustiku. Posebno je poznat po tome što je obradio pojave vezane uz velike brzine bliske brzini širenja zvuka. S Peterom Salcherom interpretirao je fotografski snimljene valove oko puščanoga zrna u gibanju. Objasnio je udarni val, pojavu koja nastaje kad se predmeti gibaju brže od zvuka. Razvio stroboskopske metode istraživanja gibanja. Kao filozof, istaknuti je predstavnik empiriokriticizma (pansenzualizam, neopozitivizam), koji jedinom realnošću smatra doživljaje ili osjete (boja, zvukova, oblika, topline, hladnoće, trajanja itd.). Osjete naziva elementima, stvari su za njega kompleksi tih elemenata. Po vlastitim riječima, antimetafizičar Mach odbacuje bilo kakve jezgre stvari koje bi bile neovisne o osjetima. Glavno mu je djelo Mehanika u svojem razvoju (Die Mechanik in ihrer Entwicklung, 1883), u kojem iznosi tezu da je znanost ljudima povijesno služila za svladavanje okoline. Kritizirao je ograničenost Newtonove klasične mehanike, a njegove je postavke (Machovo načelo) Albert Einstein ugradio u temelje specijalne teorije relativnosti. Po njem su nazvani krater na Mjesecu (Mach), planetoid (3949 Mach) i mjerna jedinica za brzinu (→ machov broj).
