Krizmanić, Anka, hrvatska slikarica i grafičarka (Omilje kraj Svetog Ivana Zeline, 10. III. 1896 – Zagreb, 2. XI. 1987).
Podrijetlom iz osiromašene plemićke obitelji. Polazila je privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana 1910–13. te već 1910. izlagala na izložbi Društva hrvatskih umjetnika Medulić u Zagrebu, a poslije na Jugoslavenskim umjetničkim izložbama (Beograd, 1912., 1922). Još kao djevojčica započinje slikati uglavnom u akvarelu i pastelu svoju okolinu (Kuća rođenja u Omilju, 1908) i rodbinu (Portret Cecilije bar. Gussich i Portret Anke Žigrović-Pretočki, 1909). Krizman ju usmjerava secesijskoj stilizaciji u crtežima (Restauracija hotela Faakersee, 1910), a u grafikama redukcijom izražajnih sredstava postiže oblikovnu sintezu (Sestra, 1910; S terase Frankopan grada, 1912., Grafička zbirka NSK). Tijekom školovanja u Umjetničko-obrtnoj školi u Dresdenu koju je završila 1917 (srebrna medalja za najbolji rad u grafici), Margarete Junge ju potiče na slikanje u pleneru. Osim portreta (Autoportret, 1914., MMSU), tada nastaju crteži iznimne ekspresivnosti i slobode linije (Majka na Brühlovoj terasi, 1913; Hanna Köder-Gölbnitz, 1916), te antologijski drvorez u boji (Most na Elbi, 1914). U Dresdenu prijateljuje s Ottom Dixom te, zaokupljena ljepotom ljudskoga tijela u pokretu, posebno balerina Ane Pavlove, Grete Wiesenthal i Gertrud Leistikow, ostvaruje vlastitu inačicu ekspresionizma impresijama u tušu (ciklus Plesačica, 1914–16) i drvorezu (grafičke mape Plesovi Leistikove, 1916., Grafička zbirka NSK, i Ples, 1917., Gliptoteka HAZU) te u crtežima izražene dinamike i erotičnog naboja (ciklus Ljubavnici, 1915–23., Gliptoteka HAZU).
Nakon povratka u Zagreb priključuje se Proljetnomu salonu (izlaže na većini izložbi 1916–28) te 1918. stvara nekoliko sugestivnih kompozicija i portreta ekspresionističkih obilježja, tjeskobnog dojma, dramatičnih osvjetljenja (Portret Dragutina Paulića, Bijeg / Sodoma i Autoportret s maskom Otta Dixa / Smijeh), među kojima vrhunski portret Antuna Branka Šimića, koji sam ističe njezinu avangardnost, a u časopisu Juriš objavljuje joj crteže (1919).
Udana za planinara i fotografa Dragutina Paulića (1921–29) te zaokupljena doživljajima prirode, okreće se prema čistoj i čvrsto strukturiranoj formi (mape crteža Dubrovnik, 1921., Samoborsko gorje, 1921., i Plitvice, 1922–23; Dubrovnik, 1921., litografija, Grafička zbirka NSK). Uskoro u duhu nove stvarnosti ostvaruje stilski čisti izraz dosežući vrhunce hrvatskoga magičnog realizma. Prikazi zavičajnoga krajolika u pastelu, u velikim formatima, obilježeni su monumentalnim formama, jasnim konstrukcijama skladnih volumena te bogatim registrom tonskih vrijednosti u modrozelenim i ružičastocrvenim harmonijama (Medvednica poslije kiše, NMMU, Pogled na Sljeme, Ljubavnici i Oštrc / Idemo u vinograd, 1926). Jednakom pročišćenošću odlikuju se i portreti (Autoportret s mužem, 1926; Portret majke i sestre, 1927; Portret Anke Lovrenčić, 1929., MUO) i aktovi u prirodnoj veličini (Anka Lovrenčić / Poluakt s leđa, 1926; Sjedeći akt / Autoportret, 1927).
Njezina izložba karikatura članova Planinarskoga društva Sljeme, koju je priredila 1928., izazvala je društvenu senzaciju. Ti radovi velikih formata u pastelu, s duhovitim asocijativnim nazivima, u kojima se ludički poigrala s formom (Max Mandl, 1926; Autokarikatura / Janusova dvostruka glava, 1928; Zeus s planina i gora, Klubska dadilja, Tužni Jehova), jedan su od vrhunaca hrvatske portretne karikature između svjetskih ratova.
Nakon boravka u Parizu 1929–30., gdje se usavršavala kao stipendistica francuske vlade, traži izraz u kolorizmu i intimizmu. Postaje vrsna slikarica atmosfere, ambijenta i ljudske intime, slika južnodalmatinske (Šumarska kuća na Mljetu, 1934; U šumi, 1937., NMMU; Kuća na Mljetu, 1937; Masline s crvenom zemljom, 1939; Suton na Velikom jezeru Mljeta, 1953) i kontinentalne pejzaže i vedute (Crkva sv. Lenarta i Oštrc u zalazu sunca, 1939; Magla nad Tuškancem, 1968), intimne prizore (Adela Heckel u vrtu, 1946; U vrtu, 1955) te portrete protagonista hrvatske kulturne scene, poput Milana Sachsa (1931., olovka), Đure Puhovskog (1937), Marijane Radev (1939), Marije Crnobori (1940), Miroslava Fellera (1953). Također donosi sumarne zabilješke kulturnih događanja, osobne impresije dokumentarne vrijednosti (Antonio Janigro svira, 1946., olovka; Na koncertu, 1948., NMMU; Koncert Dore Gušić, 1950). Nakon II. svjetskog rata na poticaj Zvonimira Ljevakovića započinje sustavnu obradbu folklornih plesnih motiva bilježeći u nekoliko stotina crteža, pastela i grafika hrvatske izvorne plesove i narodne nošnje (Sunjka i Posavka, 1948; Plesači linđa, 1949; Istarski balun, Posavski drmeš i Vrličko kolo u pejzažu, 1950).
Radila je kao crtačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (1931–39., 1946–51), izrađivala je ex-librise (Dr Otto Röme, 1915., bakropis, Grafička zbirka NSK), modne crteže (Praktični modni list, 1919–20), nacrte za plakate (Izložba fotografija H. T. K. Sljeme i Ski klub Zgb., 1926., Kabinet grafike HAZU) i naslovnice knjiga Ljubomira Micića (Ritmi mojih slutnja, 1919., i Spas duše, 1920). Ilustrirala je časopis Reklama (1929) i radila nacrte za reklame (His Master’s Voice, 1929; Cosmos zigaret, 1930). Bavila se i lutkarstvom: s Gretom Turković izradila je nacrte figura za neostvarenu predstavu Petrica Kerempuh (1919., tuš, akvarel) te karikaturalne glave marioneta od papirmašea (1946).
Mada se isprva bavila »skromnijim« tehnikama (grafičkim i crtačkima, akvarelom, pastelom), čime se uklopila u tadašnje poimanje »ženske« umjetnosti, jedna je od rijetkih naših umjetnica zabilježena u ranim povijesno-umjetničkim pregledima. Međutim, status jedne od najznačajnijih hrvatskih umjetnica stekla je tek retrospektivnom izložbom 1986. u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu i monografijom Ivanke Reberski (1993).
