kataklizma (lat. cataclysmus < grč. ϰαταϰλυσμός: poplava, potop), velika elementarna nesreća, katastrofa, sveopća propast, potop. Po hipotezi G. Cuviera iz 1812., u geološkoj prošlosti Zemlje periodično su se ponavljale goleme katastrofe ili kataklizme; one bi potpuno promijenile reljef Zemljine površine i uništile sve živo na Zemlji. Uzrok su im bile neke tajanstvene sile; opustošene predjele ponovo su naseljivali novi organizmi. Ideja o općoj katastrofi na Zemlji i ponovnom razvoju života na njoj uzeta je iz Biblije (opći potop). Ta je ideja poslužila Cuvieru kako bi, u skladu sa svojim antievolucionističkim stajalištem, protumačio postojanje fosila, koji su nepobitan dokaz da su nekoć Zemlju nastavala drugačija živa bića. Cuvierovi nasljednici A. D. d’Orbigny i J. L. Agassiz tvrdili su da je nakon svake katastrofe nova fauna nastajala nekim stvaralačkim činom. Teorija katastrofâ vladala je u geologiji prve polovice XIX. st. (Leopold von Buch, A. von Humboldt i dr.). Sam d’Orbigny nabrojio je 27 katastrofa u prošlosti Zemlje, Léonce Élie de Beaumont 32, neki drugi i više od 60. Teoriji katastrofe zadao je odlučan udarac Ch. Lyell svojom teorijom o postupnom razvoju Zemljine kore u prošlosti pod utjecajem istih geoloških čimbenika koji i danas djeluju, a konačno ju je izbacila iz znanosti Darwinova teorija evolucije.
