TRAŽI DALJE:
STRUKE:

izostazija

izostazija (izo- + -stazija), hidrostatska ravnoteža dijelova Zemljine kore koji »plivaju« na sloju Zemljina plašta veće gustoće. Težine jediničnoga presjeka stupaca koji se protežu od toga sloja do Zemljine površine jednake su, iako se stupci po svojem sastavu i nadmorskoj visini općenito razlikuju, što znači da je npr. višak mase vidljiv kao uzvišenje nad morskom razinom kompenziran prosječno manjom gustoćom ispod morske razine. Najmanja dubina jednakoga hidrostatičkoga tlaka naziva se dubina izostatičke plohe, dubina kompenzacije ili površina izostatičkog izjednačenja.

Ideju da je Zemljina površina u stanju ravnoteže iznio je Leonardo da Vinci. Nakon geodetskoga premjera meridijanskoga luka Pierrea Bouguera u Peruu, Ruđer Josip Bošković uveo je 1750. pojam kompenzacije masâ unutar gora, a regionalne poremećaje sile teže tumačio je razlikama gustoće. Pojam izostazije uveo je 1889. Clarence Edward Dutton. Geodetski premjer Indije, što ga je izveo George Everest, potaknuo je razvoj dviju teorija izostazije. Prema teoriji Johna Henryja Pratta, slojevi između izostatske plohe i Zemljine površine homogeni su: što je viša topografija, gustoća je manja i obratno. George Biddell Airy pretpostavio je da Zemljina kora podno više topografije »zaranja« dublje u gušći sloj plašta, a podno niže topografije zaranja pliće. U obje teorije, tlak u dubini izostatske plohe podno svakoga sloja jednak je za cijelu Zemlju.

Postoji nekoliko izostatskih modela, koji se primjenjuju u geologiji, geodeziji i geofizici, a razlikuju se u pretpostavci o kompenzaciji masa. John Fillmore Hayford variranjem Prattova modela dobio je dubinu kompenzacije od 1127 km. Finski geofizičar Weikko Aleksanteri Heiskanen (1895–1971) za osnovu svojega modela uzeo je Airyjev.

Citiranje:
izostazija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28353>.