hrvatsko državno pravo, skup pisanih i običajnih pravnih pravila koja su se odnosila na ustrojstvo i funkcije institucija javne vlasti u Hrvatskoj i posebice na državnopravni položaj Hrvatske u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu i Habsburškoj Monarhiji; ideja o takvu skupu pravila kao o temelju neprekinute hrv. državnosti od ranoga sr. vijeka te s njome povezane terit. cjelokupnosti hrv. zemalja. Na hrvatskome državnom pravu zasnivao se i u zbilji neprekinuti poseban državnopravni položaj Kraljevine Hrvatske i Slavonije (prekinut tek u razdobljima apsolutizma), a na njemu su se temeljili i zahtjevi za ostvarenje drž. samostalnosti i terit. cjelokupnosti Hrvatske. Terit. opseg obuhvaćao je prostore za koje se smatralo da su bili u sastavu ranosrednjovj. Hrvatskoga kraljevstva ili su tijekom povijesti bili pod hrv. upravom, a koji su potom bez legitimne osnove oduzeti ovlasti hrv. bana i Sabora. U tome su, uz naglaske koji su ovisili o pov. razdoblju, naročito isticani Vojna krajina, Dalmacija s dubrovačkim i kotorskim područjem, Rijeka i kvarnersko područje, Međimurje, Istra do Raše, Metlika i dio Štajerske te Bosna i Hercegovina. Ideja hrvatskoga državnoga prava s posebnom se važnošću izdigla u XIX. st. u razdoblju snažnijeg uobličavanja i integracije moderne hrv. nacije te napora na obrani feudalne i izgradnji moderne hrv. državnosti, a nasuprot ponajprije madž. presezanjima. Svoje pov. i logičko ishodište ona ima u feud. ustavu kojega je pravila 1830. izložio J. Kušević (→ municipalna prava), a na njega se kao na temelj posebnoga državnopravnoga položaja Hrvatske 1832. pozvao i J. Drašković u svojoj Disertaciji. Na staleškome »starodavnom ustavu« zasnivaju se i akti građ. Sabora 1848., kojima je prekinuta državnopravna spona s Ugarskom i naglašen hrv. polit. identitet. Sabor 1848 (Manifest naroda hrvatsko-slavonskoga), kao i kasniji sabori i političari, uz hrvatsko državno pravo kao pravni odn. pov. oblik zahtjeva za ostvarenjem državnosti i terit. cjelokupnosti Hrvatske, isticali su i prirodno pravo prema kojem naciji pripada pravo na polit. i kult. identitet i slobodu uređenja vlastitih pitanja, pa se te dvije osnove često pojavljuju zajedno i u komplementarnom odnosu. Načelo pov. drž. prava kao temelja neprekinute hrv. državnosti u kojem se pov. municipalna prava (iura municipalia) susreću sa zahtjevima za izgradnjom moderne nac. države sustavno se uobličivalo osobito od Sabora iz 1861. U to se doba – uvjetovano polit. zbivanjima u Habsburškoj Monarhiji – ideja drž. prava snažno isticala i u Čeha kao podloga rješavanja češ. pitanja, a prisutna je bila u ostalih »povijesnih« naroda u Monarhiji. Za utvrđivanje pravne okosnice načela hrvatskoga državnog prava, od osobite je važnosti bilo objavljivanje zbirke Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, koju je 1861. izdao I. Kukuljević Sakcinski, a za oblikovanje hrvatskoga državnog prava kao opće polit. ideje i kao podloge praktično-polit. djelovanja od značenja su bile rasprave i spisi F. Račkog i E. Kvaternika te polit. djelatnost A. Starčevića. Od 1861. ideja hrvatskoga državnog prava ima posebno mjesto u idejnim podlogama narodnjaka pa i unionista, ali će središnje mjesto zadobiti u programima pravaša, koji su na toj osnovi postavili zahtjev za ostvarenjem samostalne hrv. države. Ideja hrvatskoga državnog prava sadržana je i u zahtjevima dalmatinskih političara za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, naročito kod M. Pavlinovića. Iz posebnoga državnopravnog položaja Trojedne kraljevine proizašla je Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. koja je, unatoč ograničenjima, ipak očuvala hrv. polit. subjektivitet pa i neka obilježja hrv. državnosti. Hrv. ustavnopravni teoretičari s kraja XIX. i poč. XX. st. (J. Pliverić, L. Polić) navodili su kao vrela hrvatskoga državnog prava temeljne drž. ugovore (Pacta conventa iz 1102., Austro-ugarska nagodba iz 1867., Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868), temeljne zakone (Zlatna bula Andrije II. iz 1222., kraljevske zavjernice, zakoni o uređenju vjerskih odnosa, Pragmatička sankcija iz 1712), zakone Hrvatskoga sabora i zajedničkog hrvatsko-ugarskoga sabora (1790/91), statute gradova, privilegije pojedincima i ustanovama, kraljevske naredbe, običajno pravo. Hrvatsko državno pravo tako je i kao legitimacijska osnova i kao pravni supstrat u svojem temelju imalo postavku o neprekinutoj hrv. državnosti, koja je spajala obilježja državnosti iz doba nar. vladara sa zahtjevima za ostvarenjem cjelovitosti hrv. područja i posebnoga državnopravnog položaja Hrvatske u XIX. st. i do 1918. Ideja hrvatskoga državnog prava bila je i nakon 1918. prisutna u djelovanju vodećih hrv. stranaka, a hrv. nac. pokret isticao ju je i u naporima oko uspostavljanja Banovine Hrvatske. Na hrvatsko državno pravo pozivao se ustaški pokret, a državnopravni akti Nezavisne Države Hrvatske, kao i ustavni teoretičari toga razdoblja, isticali su NDH kao nastavak hrv. državnosti prekinute 1. XII. 1918. U slijedu hrv. državotvorne misli i zbilje, te uza snažno istaknuto načelo samoodređenja s pravom na odcjepljenje, donesene su 1944. odluke ZAVNOH-a na kojima se temeljila državnost Hrvatske u jugosl. federaciji izražena, zatim, u ustavima Hrvatske 1946–74. Pov. kontinuitet hrv. državnosti posebno je naglašen u preambuli Ustava RH 1990.
