municipalna prava (lat. municipalis: gradski, municipijski, od municipium: municipij), u hrv. feudalnom javnom pravu, ukupnost pravnih propisa koji su uređivali organizaciju vlasti Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i odnos prema Ugarskoj i habsburškim zemljama. Pojam municipalna prava uveden je u uporabu nakon 1699. povodom pojačanog ug. osporavanja hrv. državnosti koje je bilo zasnovano na shvaćanju I. Verbőczyja u Tripartitu (1517., preveden na hrvatski 1574), gdje se hrv. pravima negira državnopravni značaj njihovim svođenjem na puko pravo mjesnih samouprava izvedeno iz ug. prava, analogno pravu Transilvanije. U pravno-pov. znanosti uobičajeno se kao najvažnija municipalna prava navode: samostalan izbor vladara, zakonodavna samostalnost Sabora s pravom izravnoga podnošenja zaključaka vladaru na potvrdu, samostalno odlučivanje o drž. vjeri, službenom jeziku i državljanstvu (indigenatu), ovlast bana kao vladarskoga zamjenika da samostalno saziva Sabor (ukinuto 1791), saborsko pravo predlaganja bana vladaru te suradnja bana i Sabora u upravljanju, upravna samostalnost izražena u samostalnom izboru visokih drž. službenikâ (kapetana, prabilježnika, zemaljskoga liječnika i blagajnika) i upravnoj nadređenosti Sabora županijama (dijelom ukinuto 1790), samostalno odlučivanje o porezima s povlasticom plaćanja polovice ratnoga poreza određenog za Ugarsku, samostalno sudstvo koje izvršava samo vlastite odluke te mu je Banski stol najviše prizivno tijelo, samostalno odlučivanje o novačenju i mobilizaciji s povlasticom oslobođenja od obveze udomljivanja vojske, zastupanje Hrvatske na zajedničkome Saboru kao zasebne države preko nuncija vezanih naputcima Sabora s pravom veta na neprihvatljive odluke (ukinuto 1790), samostalno sudjelovanje u sklapanju mirovnih ugovora i stupanje u međunar. saveze. Uže povezivanje Hrvatske s Ugarskom, nakon prestanka apsolutizma Josipa II., moglo je, zbog nepreciznosti pojma municipalna prava, oslabiti pa i poništiti drž. posebnost Hrvatske, što se razvidnim pokazalo Zakonom o ministarstvu i Izbornim zakonom iz 1848. U uvjetima sve jačih pritisaka ug. plemstva nakon 1825., hrv. plemstvo je, unatoč povremenim popuštanjima, sačuvalo svijest o značenju municipalnih prava i pokrenulo njihovu znanstv. obradbu (J. Kušević u spisu De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, 1830). Posredstvom J. Draškovića (Disertacija, 1832) pojam municipalna prava preuzeo je i ilir. pokret, unutar čijega su se polit. djelovanja isprepletala municipalna prava i ideje hrvatskoga nar. preporoda, što je u radu hrv. staleškoga Sabora bilo najizraženije 1845–47 (u zakonima od 1845. o obnovi samostalne hrv. vlade, vlastitoj nadbiskupiji i sveučilištu i od 1847. o proglašenju hrv. jezika službenim). Municipalna prava očituju se i u Zahtijevanjima naroda 1848. i najvažnijim aktima prvoga građ. Sabora 1848 (Manifest naroda hrvatsko-slavonskoga). Pojam municipalna prava zadržao se u uporabi nakon obnove ustavnosti 1860., sve do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, kada ga definitivno zamjenjuje hrvatsko državno pravo. – U stvarnosti municipalna prava bila su ograničena, kako prostorno (upravna rascjepkanost hrv. zemalja suzila je njihovu primjenu samo na bansku Hrvatsku, unutar koje su ipak postojale razlike između hrv. i slavonskih županija), tako i sadržajno (sadržaj municipalnih prava postupno je sužen djelovanjem vladara i odlukama Hrvatskog sabora 1790). No bez obzira na ograničenja, municipalna prava predstavljala su do 1848. uporište za zaštitu hrv. državnopravnih i nac. interesa pred madž. presezanjima pa su imala pozitivnu ulogu u očuvanju kontinuiteta hrv. državnosti. Premda su izvorno pravni pojam feud. podrijetla, municipalna prava imaju trajno značenje kao bitan čimbenik izgradnje moderne hrv. nacionalne ideje i, zahvaljujući Saboru 1861., moderne hrv. nacionalne države.
