glagoljaško bogoslužje

glagoljaško bogoslužje, bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku. Počelo se širiti krajem IX. st., a vezuje se uz djelovanje sv. Ćirila i Metoda, odnosno njihovih učenika (nakon Metodove smrti 885). Unatoč zabranama glagoljaško bogoslužje raširilo se na cijelom dalm. prostoru s otocima, u dalmatinskom zaleđu, u Bosni i u Istri. Papinskim reskriptima (odobrenje glagoljanja) senjskomu biskupu Filipu 1248. i krčkomu 1252. glagoljaško bogoslužje doživjelo je procvat, a proširilo se i izvan hrvatskih prostora u Kranjsku i Štajersku, s enklavama u Pragu (samostan Emaus) i Krakovu (samostan u predgrađu Kleparzu). Već od kraja XV. st. glagoljaško bogoslužje slabi; 1859. pokrenuto je pitanje proširenja glagoljaškoga bogoslužja pred Rimskom kurijom, ali ono postupno nestaje; mjestimično se održalo do II. vatikanskoga koncila. Osobito su značajne liturgijske knjige tiskane glagoljicom (npr. Misal po zakonu Rimskoga dvora, 1483., tiskan vjerojatno na domaćem tlu; do XVIII. st. tiskano je oko 60 knjiga; glagoljaštvo), kao i to da je glagoljaško bogoslužje bilo jedino bogoslužje u Katoličkoj crkvi na narodnome jeziku do II. vatikanskoga koncila.

Citiranje:
glagoljaško bogoslužje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 20. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22157>.