Lagrangeove točke [lagʀ :'ž~] (libracijske točke), egzaktna rješenja klasičnoga problema triju tijela koja je 1772. otkrio Joseph Louis de Lagrange; pet mogućih ravnotežnih položaja malenoga tijela (tijela zanemarive mase) u ravnini putanja dvaju većih svemirskih tijela koja maleno tijelo podjednako privlače.
Primjerice, u sustavu Zemlja–Mjesec, tri Lagrangeove točke nestabilne ravnoteže nalaze se na spojnici Zemlja–Mjesec: L1 između Zemlje i Mjeseca, L2 s dalje strane Mjeseca, L3 na Mjesečevoj putanji sa suprotne strane Zemlje. Lagrangeove točke stabilne ravnoteže nalaze se na Mjesečevoj putanji ispred, L4, i iza Mjeseca, L5, u vrhovima dva jednakostranična trokuta (Zemlja, Mjesec, Lagrangeova točka L4 i Zemlja, Mjesec, Lagrangeova točka L5).
U sustavu Sunce–Zemlja Lagrangeova točka L1, između Zemlje i Sunca, omogućuje neprekidan pogled na Sunce te se u njoj nalaze svemirski teleskopi za promatranje Sunca: SOHO (akronim od engl. Solar and Heliospheric Observatory) od 1995. i ACE (Advanced Composition Explorer) od 1997. Lagrangeova točka L2, sa strane Zemlje nasuprot smjeru Sunca, omogućuje jasan pogled na duboki svemir i to je položaj svemirskih teleskopa Gaia od 2013. i Svemirskoga teleskopa James Webb od 2022. Iako su Lagrangeove točke L1 i L2 nestabilne, svemirske letjelice mogu uz minimalnu potrošnju goriva održavati svoj položaj u njihovoj blizini. U stabilnoj točki L4 nalaze se dva Zemljina Trojanca 2010 TK7 i 2020 XL5.
