Udruženje umjetnika Zemlja, skupina hrvatskih slikara, kipara i arhitekata angažiranoga lijevoga političkog i socijalnog usmjerenja, koja je djelovala 1929–35. Važniji članovi bili su: Drago Ibler (predsjednik), Krsto Hegedušić (tajnik), Đuro Tiljak, Vilim Svečnjak, Marijan Detoni, Edo Kovačević, Branka Hegedušić-Frangeš, Stjepan Planić, Omer Mujadžić, Ivan Tabaković, Antun Augustinčić i Oton Postružnik.
Formirana u uvjetima šestosiječanjske diktature i svjetske ekonomske krize, na djelovanje su skupine presudno utjecale socijalističke ideje te je ona društvenim djelovanjem i interesom za najsiromašnije i neobrazovane dijelove društva bila dio globalnog fenomena socijalne umjetnosti. Političke strategije HSS-a i KPJ-a, kao i ideje Augusta Cesarca i Miroslava Krleže snažno su utjecale na program djelovanja skupine, koje je glavni idejni vođa bio Hegedušić, a važne tekstove pisali su i Tiljak, Planić i Svečnjak. Članovi skupine smatrali su da umjetnost treba postati dostupna svim slojevima društva, a na svoje izložbe uključivali su i umjetnička djela radnika, seljaka i djece. Suprotstavljali su se individualnom umjetničkom djelovanju i zagovarali umjetnost kolektiva, a prvi su u hrvatsku umjetnost donijeli ideju o sintezi svih likovnih umjetnosti. Pritom je Hegedušić razvijao i ideju o stvaranju hrvatskoga nezavisnoga nacionalnog likovnog izraza, kao temelja nacionalnog i kulturnog identiteta.
Potaknuti društvenom situacijom, napose siromaštvom i neadekvatno provedenom agrarnom reformom (zbog čega i uzimaju ime Zemlja), posežu za temama iz seljačkog i radničkoga života, često za afirmacijom teškoga rada te općenito kritikom društva. Pritom uz prikaze surove strane života (siromaha, zatvorenika i invalida, nasilja represivnog aparata), umjesto idealiziranih i romantiziranih krajolika, uvode neprivlačne vizure potleušica gradskih predgrađa i njihovih zapuštenih dvorišta, nauštrb dopadljivih slika mrtvih priroda i cvijeća donose prikaze siromašnih obroka, a u skladu s idejama o rodnoj ravnopravnosti iz temelja mijenjaju način prikazivanja ženskoga lika, gotovo potpuno istiskujući temu ženskog akta te uvodeći kao novi subjekt ženu sa sela pri radu. Nadahnuti djelima Pietera Bruegela i Georgea Grozsa, napuštaju konvencionalno shvaćanje ljepote i akademsku koncepciju slike, a umjesto individualizirane karakterizacije likova, teže tipskomu prikazu. Zajedničkim stilskim obilježjima (pojednostavnjenje forme, plošnost, izražena linija, lokalna boja i deformacije u službi karakterizacije likova i predmeta) nastojali su svoja djela učiniti lako razumljivima i tako proširiti krug publike, a osim slika u ulju, velikim su dijelom radili crteže i grafike, kao jeftinije i većemu broju ljudi pristupačnije tehnike. Demokratizaciju umjetnosti »zemljaši« su aktivno provodili i likovnim opismenjivanjem nepovlaštenih slojeva društva. Hegedušić je zaslužan za formiranje slikarskoga kružoka sindikata građevinskih radnika u okviru kojega je stasalo nekoliko slikara (Danilo Raušević i dr.), kao i za pojavu prvih naivnih slikara seljaka (Ivan Generalić i Franjo Mraz) te utemeljenje hlebinske slikarske škole. Zemlja je davala i institucionalni okvir djelovanju slikara naivaca i radnika izlaganjem njihovih djela usporedno s djelima akademskih umjetnika na svojim izložbama.
Arhitekturu i urbanizam razumijevali su kao alat za preoblikovanje društva i rješavanje njegovih akutnih problema (iznimno loši stambeni uvjeti radnika i seljaka, deficit zgrada javne namjene). Zagovarali su javno financirano socijalno stanovanje, gradnju ekonomičnih i funkcionalnih stambenih prostora – objekte za egzistencijalni minimum, a stavove iz područja arhitekture i urbanizma artikulirali su u knjizi Problemi savremene arhitekture (1932). U suradnji s Radnom grupom Zagreb na izložbama su analitičkim kartama i grafikonima te dokumentarnim fotografijama pokazali nehumane stambene prilike radničke periferije Zagreba i hrvatskih sela, upozorivši na povezanost teškog života većine stanovništva s kapitalističkim uređenjem, pri čem su iskoračili iz polja likovnoga stvaralaštva prema društvenom aktivizmu.
Skupina je na temeljima razrađenoga i ideološki čvrsto utemeljenoga programa snažno utjecala na događanja u hrvatskoj i jugoslavenskoj umjetnosti i kulturi. Održali su četiri izložbe u Zagrebu (1929., 1931., 1932., 1933) te po jednu u Parizu (1931), Sofiji (1934) i Beogradu (1935), a posljednju, koja se trebala održati u Zagrebu 1935., policija je zabranila. Neke od ideja (sinteza likovnih umjetnosti, prožimanje umjetnosti sa životom te senzibiliziranje na nepravdu i nasilje) poslije su nastavili razrađivati bivši članovi, ali i kasnija umjetnička udruženja (Exat 51, Gorgona, Biafra), a njihovi stavovi odražavaju se i u suvremenoj umjetnosti koja naginje aktivističkomu pristupu. U razdoblju nakon II. svjetskog rata realizirane su i neke od zamisli iz polja arhitekture i urbanizma, poput otvorenoga grada sa samostojećim blokovima u zelenilu na mjestu prijeratne periferije.
Retrospektivne izložbe posvećene Zemlji održane su u Zagrebu u Umjetničkome paviljonu 1971. i u Galeriji Klovićevi dvori 2019.
