Ibler, Drago, hrvatski arhitekt (Zagreb, 14. VIII. 1894 – kraj Novog mesta, Slovenija, 12. IX. 1964). Diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu 1921. Godine 1922–24. radio je u atelijeru H. Poelziga u Berlinu, čiji je ekspresionistički utjecaj od goleme važnosti za Iblerov opus. U ekspresionističkom duhu radio je nekoliko projekata (do 1930) (za Vijećnicu na Sušaku, 1927. i za Visoku školu za vanjsku trgovinu u Zagrebu, 1928). Godine 1926. postao je profesor arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1929 (kuća Puks) do rata projektirao je, često u suradnji s D. Galićem, niz zgrada funkcionalističkih obilježja. Najznačajnije su od njih kuća Rittig u Ilici 163 (1929), kuće Wellisch u Martićevoj ulici 13 i u Vlaškoj ulici 60 u Zagrebu (1930), Okružni ured za osiguranje radnika u Mostaru (1930), upravna zgrada Higijenskoga zavoda na Mirogojskoj cesti u Zagrebu (1931), vila Robić na Korčuli (1933), vila Blažeković u Zamenhofovoj ulici (1936) i vila Antić-Pajkurić u Nazorovoj ulici u Zagrebu (1940), te studija za stanove u Novakovoj ulici u Zagrebu (1933). Istodobno je razvio značajnu društvenu djelatnost: 1929. sudjelovao u osnivanju skupine Zemlja i izabran je za njezina predsjednika (sve do njezine zabrane 1935). Na početku II. svjetskoga rata Ibler je otišao u Švicarsku, gdje je predavao na ženevskom sveučilištu. Godine 1950. vratio se u Zagreb, gdje je od 1952. do smrti vodio Majstorsku radionicu za arhitekturu JAZU (danas HAZU). Od poslijeratnih njegovih djela ističu se projekti za rezidenciju na Dedinju i za operu u Beogradu (1948), za neboder na Trgu maršala Tita (1954) i za vilu Izvršnoga vijeća na Prekrižju (1961–64) u Zagrebu, te realizacija tzv. drvenoga nebodera u Martićevoj ulici 9 u Zagrebu (1958).
