Banovina (također Banska krajina, Banska zemlja i Banija), područje jugozapadno od Siska u sastavu Sisačko-moslavačke županije; dio nekadašnje Vojne krajine u Hrvatskoj. Leži na rubu Panonske nizine (Posavina), između Save i donjih tokova Une, Kupe i Gline (pritok Kupe). Zauzima valovito pobrđe (prosječna visina 300 m) sa Zrinskom gorom (Piramida, 616 m) na jugu i nizinu Save i njezinih pritoka na sjeveru i sjeveroistoku. Ispresijecana je dolinama mnogobrojnih manjih vodenih tokova. Znatan je dio površine pod šumom (osobito oko Dvora i Hrvatske Kostajnice). Osnovu poljoprivrede čini uzgoj krumpira i drugog povrća, žitarica, voća, goveda i svinja, a u novije doba potiče se vinogradarstvo, lov i ribolov. U prošlosti su se iskorištavala ležišta željezne rude na Zrinskoj gori. U industrijskoj se proizvodnji ističe prehrambena (mesne prerađevine u Petrinji), drvna (Petrinja, Glina, Dvor) i tekstilna industrija (Hrvatska Kostajnica). Razvija se proizvodno i uslužno obrtništvo (osobito u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu). Glavno je gradsko i gospodarsko središte Petrinja (12 963 st., 2021); ostala veća naselja: Glina (4028 st.), Hrvatska Kostajnica (1439 st.), Dvor (809 st.).
Nastala je na području srednjovjekovnih slavonskih župa: Goričke, Gorske i Dubičke. Do 1479. pripadala je većim dijelom Babonićima, odnosno njihovom ogranku knezovima Blagajskima, a potom Zagrebačkomu kaptolu. Osim njih, značajni posjednici bili su templari (Gora) i cisterciti (Topusko). Obitelj Zrinski stekla je u XIV. st. Zrin, po kojem je dobila ime, i okolicu. Radi obrane od Osmanlija područje Banovine je u XVI. st. uključeno u Hrvatsku krajinu. U XVI. st. na širem području bile su ustrojene posljednje crte hrvatske obrane pred Osmanlijama s nizom utvrda (Dubica, Kostajnica, Bihać, Zrin, Gvozdansko, Hrastovica, Sisak). Krajiški se zapovjednici nisu brinuli za obranu donjega Pokuplja, pa je to područje, koje je izravno štitilo Zagreb, vraćeno pod bansku upravu i prozvano Banskom krajinom (Banalia confinia); nazivalo se i Banskom zemljom, Banovinom, Pokupskom i Kupskom krajinom, odakle i naziv Banovina. Banska krajina protezala se od Karlovca do Ivanića. Osmanlije su, osvojivši Bihać i Petrinju 1592., ovladali najvećim dijelom Banovine. Nakon pobjede pod Siskom 1593., odnosno nakon pada osmanske Petrinje, na mjestu nekadanje Hrastovičke kapetanije utemeljena je 1595. Petrinjska kapetanija, a iznova utvrđena Petrinja postala je polazištem za oslobođenje prostora oko Zrinske gore i Pounja. Kako ban nije imao dovoljno novca za uzdržavanje petrinjske posade, ta je kapetanija pripala Slavonskoj krajini i ostala je u njoj do reorganizacije u XVIII. st. Kada su potkraj XVII. st. oslobođeni dijelovi Hrvatske, oslobođeno područje između Kupe, Une i Save omogućilo je proširenje Banske krajine (1703) i prebacivanje težišta obrane s Kupe na Unu. Reorganizacijom i podjelom Vojne krajine na pukovnije podijeljena je i Banska krajina na Glinsku i Petrinjsku pukovniju (1750). Na opustošena područja Banovine naseljavalo se već od kraja XV. i početka XVI. st. novo pučanstvo, bilo kao izbjeglice pred Osmanlijama bilo kao osmanski naseljenici, katoličke i pravoslavne vjere. Kao dobri vojnici primani su u krajišku službu, a njihov priljev unio je promjene u etničku strukturu područja. Smanjivanje krajiških povlastica, nastojanje da se krajišnici izjednače s ostalim seljacima i povećanje nameta uzrokovali su krajiške bune (1730. i 1751). Od 1809. do 1813. Banovina je u sastavu Napoleonovih Ilirskih provincija. Razvojačenjem Vojne krajine 1873. ukinute su Glinska i Petrinjska pukovnija, a 1881. Banovina je ujedinjena s Hrvatskom. Tijekom 1880-ih i 1890-ih, u razdoblju ubrzavanja nacionalnointegracijskih procesa i u Hrvata i u Srba, glavno obilježje političkomu životu Banovine daje sve snažnija polarizacija između lokalnih hrvatskih i srpskih političara. God. 1931., kada se u Kraljevini Jugoslaviji konstituiraju banovine kao administrativno-upravne cjeline, prostor Banovine bio je uključen u Savsku banovinu, s iznimkom dvorskoga kotara, koji je ušao u sklop Vrbaske banovine. To se nije izmijenilo ni 1939., kada je stvorena Banovina Hrvatska. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Banovina je, zajedno sa Siskom i kotarom Bosanski Novi, bila sastavnim dijelom gorske župe, kojoj je središte bila Petrinja.
Od 1941. na prostoru Banovine razvio se vrlo snažan, dobro organiziran antifašistički pokret, koji je zbog protusrpskih progona imao veliku potporu srpskoga dijela stanovništva. U svibnju 1944. održano je u Topuskom Treće zasjedanje ZAVNOH-a. U doba raspada Jugoslavije, odnosno u razdoblju stvaranja Republike Hrvatske, u ljeto 1991. jedinice JNA i naoružani dio lokalnoga srpskog stanovništva zauzeli su gotovo sveukupni prostor Banovine i protjerali najveći dio hrvatskog stanovništva. U sastav Republike Hrvatske prostor Banovine integriran je tek vojno-redarstvenom akcijom »Oluja« u kolovozu 1995., kada odlazi najveći dio srpskoga stanovništva.
